Darija Mataić Agičić predstavlja: Miljenko Jergović: Karivani

Karivani„ U tišini, u polumraku, kad nema nigdje nikoga, čovjeku se zna učiniti da ga je netko ostavio bez duše.“

Tišina i polumrak su tren. Tren izopćen iz vječnosti, nespreman za sutrašnjosti. Tren. Tren u otporu zaboravnosti. Karivani su životi. Onako nekako andrićevski, unutar narativnih imaginarnih obrazaca, Karivani su priče o ljudima i ljudi o pričama. Ljudi nisu junaci, jer junake donose vremena, a vremena se mijenjaju, ljudi su zrnca nezaborava.

Oni su nastambe neiskorijenjene u državama i epohama prolaznosti, oni su spoznaja o trajanju nekog svijeta, ponekad kraćeg i od ljudskog života. Oni su dio straha koji izjeda stvarnost mnogo bolnije i potpunije od sna, ludila ili pijanstva, ali… oni su i dio ljepote skrivene, ponekad zgužvane, skutrene, ali ljepote… one koju se samo tamo, unutar prostora i predmeta koji daju i čuvaju identitet može pronaći… među bićima koja, gdje god raseljena od vremena i nevremena bila uvijek nemuštim jezikom nostalgije razgovarati mogu. Bosna, skrivena ljepota, i Bosna naličje svijeta, jedna je, i unutar nje, i vrijeme samo briše sebe.

Jergovićeve Veronike, Joze Akrepovi, Mustafe, bravari Tome, Fehreti, Lujze, ne razmišljaju o odrastanju, o trenu kad čovjek shvati kako je život krhak, a svijet ruševan, oni žive titravo, poput svakog života u toj krhkosti, spremni i nespremni na ruševnost.

Njihove ruševnosti ne pretaču se u ruševnosti Bosne.

Oni su samo granice Bosne. Granice koje se crtaju, brišu, mijenjaju.

One Bosne koja opstaje. Drugačija, pohabana, izlomljena, promijenjena, porušena, pregažena, oživljena.

Oni je čuvaju. Ne od onih koji napadaju, ne od onih koji bježe, ne od onih koji „harače“, oni je čuvaju od vremena.

Alojz D. imao je jednu ženu u tursko doba, drugu u austrijsko.

Sada, nakon njih, živio je u ratno doba. Prva je otišla jer se plašila Austrijanaca, a druga jer se plašila rata.

A ratovi su u Bosnu stizali točno, točno poput izmjena dana i noći. Samo su se spavači i oni gotovo vječno budni izmjenjivali. Nitko više nikoga nije budio, i nitko više nije ni primjećivao nebo koje su zvijezde zaboravile okititi, jer su se kasno probudile.

S jutrima su stizali vlakovi okupacije. I ljudi neBosne. A u ljudima Bosne sačuvale su se stare brave. One koje nitko ne koristi i koje nitko ne otključava. Kroz ključanice se iskre svjetovi. Svjetovi gledani unazad. Omeđeni oblikom velikog starinskog ključa.

Izvan toga postojalo je svjetlo. Ili nesvjetlo.

Nebitno. Izvan toga postojalo je neisto vrijeme i u njemu živući neisti ljudi. Ljudi neke druge bosanske epohe.

Šimon Pinta se, negdje u danima postojanim za njega, izgubio. I preselio. I svugdje, gdje god selio istu je bravu sa sobom nosio. I isti ključ. Taj ključ već tristo godina otključava i zaključava njegova vrata.

Ostalo, puno toga drugog, zagubilo se u sjećanju. Zidove je odnijelo nasilno rušenje. Ali uspomene, uspomene su zaključane… sačuvane… izvan vremena i svijeta u kojem razum nema utočište…. Izvan vremena i svijeta u kojem ludost ima siguran krov… izvan noći u kojima bježe ljudske nemoći… i izvan jutara koja je nada prespavala….

Možda netko, i danas, ipak zna istinu koja je Šimonova.

U trenu, kad dođe tren, ključ će otključati i vrata Jeruzalema. A do tada, koliko Bosni još ih čeka…..

 

 

9 comments

Skip to comment form

  1. Da su ovdje fenomena. Darijina redovitost čitanja i prikazivanja književnih djela za što je potrebna potreba, navika i disciplina, i način koji je specifičam poetski i dovoljno nedovršen da i sami primimo knjigu u ruke.

  2. Sve egzotičnija, sve čudnija i sve mističnija biva ta Bosna za one koji su o njoj samo slušali i čitali, a nikada nisu sami živjeli u njoj. Za njih je ona udaljena ne desetak, nego tisuće kilometara.

  3. Ma kud se i Darija bacila u politiku? Ma kakav Lujza?

  4. kao da nije bila u politici, možda nesvjesno a ako voli toliko bosnu neka živi tamo njezino pravo.članak kao
    članak opet stereotip . valjda če izači jednom iz te faze jer je pametna osoba

    1. Ja sam se malo našalio, a ovo što si ti napisao je jedna jako ružna poruka. Valjalo bi pročitati nešto tvoje da vidimo kako izbjeći autorski stereotip, a i ovo s Bosnom je jedna rasistička izjava par excellence. Čudi me to jer do sada nisi imao takvih ispada.

  5. u stvari žao mi je
    što ti svi likovi koji opisuju bosnu ne odu živjeti tamo još bi je realnije opisali

    1. Što se ti ne vratiš u selo iz kojeg si izgleda došao? Darija ima svoj stil. To je danas u doba SMS velika rijetkost.

      Ne mora se živjeti negdje da bi se to mjesto voljelo. Može se kroz njega proputovati, u njemu naći ljubav života, dobro pojesti…

  6. i ja se šalim

  7. al nikome ne podilazim

Odgovori