Darija Mataić Agičić predstavlja: „Čudan je ovo vakat došo“

GrbavicaDvadesetog svibnja 2006. godine u Slavonskom Brodu prikazan je film Grbavica, redateljice Jasmile Žbanić. Bila sam jedna od petero u publici. Od početka prikazivanja u Republici Hrvatskoj film je, do tada, pogledalo više od 15000 ljudi. Brođani, povećali smo taj broj… za pet.

Film je nagrađen Zlatnim medvjedom u Berlinu na 56. međunarodnom filmskom festivalu. Dobio je i nagradu Ekumenskog žirija i nagradu za mir i nagradu Kosmorama na internacionalnom filmskom festivalu u Norveškoj.

Teoretičari filma kažu kako isti (film), ima razloga postojati jedino ako se obraća publici. Kod nas u Brodu baš i nije naišao na plodno tlo.

A on, film, je zapravo umjetnost. A od umjetnosti se ne traži da bude edukativna ali se traži da uspostavi univerzalno humanistički okvir koji će korespondirati s ljudima.

Ostaje onda otvoreno: kako djelovati kulturom i kako se plodonosnije uključiti u ovu našu jalovu tranziciju? Jer ona, kultura, suprotstavlja se civilizaciji svojom neovisnošću od ukupnih životnih nužnosti i prirodnih potreba. Ona, kultura, stremi većim vrijednostima, onima koje nadilaze dobra civilizacije svojom trajnošću, i ona je faktor koji čovjeku daje osjećaj smisla i ona je realna društvena potreba čovjeku kako bi se izvukao iz kruga alijenacije svakodnevnog života.

Možda je u Brodu odnos prema kinu, prema filmu: rezultat selektivnog odnosa prema toj istoj kulturi, ili je on rezultat dominacije konkurentskih medija, ili je ovaj film tema koja ne nosi u sebi kvalifikativ happy enda pa zato… ili kod nas postoji izostanak navike, ili…

Ili, zapravo ne znam.

Ali se ne mogu oteti osjećaj kako je ovaj film i djelić svijeta povijesti, i svijeta duše , i svijeta apsurda , u Brodu, jedne subote pogledalo petero ljudi.

A film je zapravo… snažna vizura ženskog pogleda žene na Balkanu kao plijena ratnika, i on nije osuda mačističkog svetonazora već pohvala ženi kao nositelju plemenite ljubavi za životom. On je međuprostor u kom se krije čitava sila ljudskih emocija; Grbavica je ljubav, žrtva i istina; i priča na prvi pogled nema veze s ratom i naracija je sadašnjeg vremena jedne sarajevske zime.

Grbavica je borba protiv amnezije, ona je priča dvadeset i više tisuća neimenovanih bosanskih heroina i njihovih života koji se odvijaju na ivici duševne provalije. Ona je istkana tapiserija dijela života u Sarajevu nakon rata. Ona je priča o ljubavi u kojoj se voli ono što je nastalo iz mržnje. Ona je hrabrost nuđenja tabuizirane teme. Ona je istina, a dramsko tematska nit je jedan od ratnih zločina. Ona daje krhke sfere intime u ulogama s ljudskim sadržajem jer: svak prođe točno onoliko koraka koliko mu je zapisano, čuvo se jal ne čuvo.

U pustinji od mraka, u grbavom trajanju Esme raspliće se čitavo jedno Sarajevo, čitava jedna Bosna.

Mnogostradalna Bosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi, ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe. U ovom povijesom neredu, u posmodernističkom miješanju vremena i prostora, prebacivanju likova i sudbina jedna Grbavica bez „Grbavice“ ostala bi možda nepoznanica velika koliko i nebo, priča koja bi utihnula, naličje svijeta u zidu šutnje, putovanje po dolini sjena.

Grbavica kao topos „čuven“ po nezapamćenim ratnim zvjerstvima; etimološki grbavica kao žena s grbom na leđima; metaforično grbavica kao izraz mentalitetske kobi; Grbavica kao mikrokozmos Esme utopljen makrokozmos Bosne.

Čudan je ovo vakat došo i nekako je čudna ova naša zemlja Bosna, Babo. Znadeš kad smo ono materi pomagali da raspetlja vunicu i smota je u klupko. E sad ti je ovdi sve baš ko ono klupko. Ma razmotaj ga ako moreš, majčin sine, a da ne znaš đe mu je kraj ni đe mu je početak. A početak Bosne je u nekim davnim Esmama, u kćerima Hasanaginicim, u bezdanima zatomljenim emocijama, u evokacijama bosanskih tragedija koje su vječne i sveprisutne i kroz povijest se ponavljaju. A Bosna prkosna od sna, emocionalna je potkka jedinstvenog književnopovijesnog fenomena , pripovjedačke Bosne po kojoj se opečaćuje homogenost u pripovijedanju i u kojoj je prisutno duhovno i stilsko jedinstvo i u kojoj tuga sevdalinke daje ritam životu. Postratna Bosna…

Grbavica Jasmine Žbanić, Nevjestinjski ponor Nure Bazdulj-Hubijar, Žene od paučine Senade Vranić, Kad je bio juli Nure Bazdulj-Hubijar…

Naravno, postratna Bosna ovog posljednjeg rata.

Žene u Bosni, žene u pričama, žene naratori.

A zapravo, nije riječ primarno o ženskom pismu već o kategoriji pisanja nadređenoj ženskom pismu, kategoriji pisanja kao univerzuma. I Grbavica je priča. Ekranizirana. Ali priča. I scenarij je napisan iz perspektive majčinstva i priča je to o ljubavi a ne o politici. Priča je to o otrovu balkanskog stida, o društveno neprihvatljivoj spoznaji „biti silovana“, jer, kad vako boli, srce se skameni a iz kamena suza ne poteče. Priča je ovo o šutnji. I zbog šutnje. Vrisak je ovo tišine. Priča lica koja dok šute govore; očiju koje iskre svaki trenutak bezumlja kroz rupicu jednog više raskopčanog dugmeta u nekim „neratnim“, ili više negranatiranim nego neratnim danima.

Ništa u Bosni nije ostalo cijelo. Razapeta je Bosna. I Sarajevo podsjeća na posmoderno djelo, i snijeg je zatrpao grad kao što je ratom zatrpano vrijeme. I ma koliko se trudili, ljudi nisu stvorili jezik kojim se zlo opisuje. A u tom zlu stanuju žene Bosne. Žene od paučine, a zapravo žene od stijene. Male žene predstavnice šutljive velike većine, svjesne, kako je lakše zaboraviti negoli pamtiti, a svjesne kako ne mogu zaboraviti. Esma na leđima nosi svoje nasilno začeto dijele. Grba koju ne može skinuti ima iskričave oči jedne Lune, a ona opet trapez od života po kojemu nesigurno pušta svoje korake , jer imati za oca šehida ili neimenovanog silovatelja ni u najluđim snovima nije isto. Jer, ona nema pravo ni moliti: neka ovaj od Boga poslani bol sažeže sve moje u meni, neka spali ognjeno ja kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu želja i…

Postojanost se ne poništava molitvom.

One same gore u ovoj bijednoj zaspaloj noći, noći mrtvih sjena. I to im je sudbina. A ona uobličena u grbu. Ili u ženu. I žena je Nura. Koja kao čovjek i kao pisac i kao žena kaže: oni koji ubijaju nisu moji. A njoj su ubili dvadeset članova bliže obitelji. I Kad je bio juli, i kad se rat potpisao na lica ljudi, i kad je „pala“ najzaštićenija zona suvremenog svijeta, svjetska povijest slomila se na leđima dječaka. Priče iz vizure dvadesetogodišnjaka koji u vrijeme „Srebrenice“ ima deset godina i piše pisma ocu, kojeg nema više, o majci i sestri, kojih nema više, a piše zapravo pisma svijetu i ona strše kao iskrivljena slika jednog doba, i ona su svijet onih koji su preživjeli i koji nas gledaju svojim očima, sličnim očima Esme i žive svoj život u koji se teško ulazi. I nije onda čudo kako se tema nazire u kuranskom ajetu koji govori o besmrtnosti ljudske duše, o trajnosti dobrih djela čovjeka i nemoći sila zla da ljudske vrijednosti iskorijene. U Nurinu vremenu, Kad je bio juli, i stilistika je srušena s trona, leksik je uzburkan, i sva pravila su poništena, isto onako kako je život poništen. Roman je emancipiran od usporedbi, i glas literature dan je kao odgovor na demone vremena i svijeta koji svjedoči.

I zato, pravim otklon ovdje od ženskog pisma i od ženskog filma. Ove stranice, i ovi kadrovi, iščitavanje su jednog vremena, i velikih priča sklupčanih u malim ljudima.

Ovo, iako ne postoji ta kultura, bila bi zapravo kultura sjećanja u životu jačem i ustrajnijem od smrti i djelo, onda, nastalo u povijesnom svijetu, postoji u svijetu umjetnosti i traje u njemu kao umjetnina samo zato što svoju opstojnost crpi iz života i umjetničke biti. Crnost filma ili priče nije u pripovječakoj Bosni estetička kategorija već svojstvo ni ponuđene, a ni zadane, ali izrasle Grbe. Senadini Zidovi šutnje, i stranice sljepljene suzama slijed su samo pisanja koje prati život, a život opet nudi pisanje, jer ni povijest nije niz podataka već uspostavljanje odnosa između tih podataka, a roman ili film onda je njena metaforička rekonstrukcija.

Zato su ovo priče žena o jednoj stvarnosti. Priče koje uz nečujni krik poput ugruška izbačene u ovopostojeći svijet poprimaju obrise katarze rečenošću, možda jednom, kad prestane vrijeme cvata behara u zvuku tuga ilahija, i kad prođe vrijeme, u poetskoj mrvici primjećene ljepote života u odrazu jata golubova u staklu sarajevskog izloga, sa sarajevskih brda, spustit će se nošeni titrajem vjetra i bojom prolazeće svakodevnice Kemalovi stihovi Sarajeva i ljubavi.

Zaista, zaista, uz veliku nadu, samo možda… Do tada, možda smo ipak trebali pustiti u svoju brodsku svakodnevnicu dva sata ove bosanske grbe…

10 comments

Skip to comment form

  1. Brod je globalno ksenifoban to pod jedan.Ima tu krasnih ljudi i pravih altruista ali su tihi i nadglasani od strane huskaca mrznje.

    1. Doktorice, mislim da ovaj put griješiš. Tko nam je mogao zabraniti otići na filmsku projekciju. Mislim da čak nije bitna ni tema filma ni porijeklo autorice, nego je bitno to da se radi o djelu za koje je svaki iole informirani čovjek mogao saznati da ga treba pogledati, ali ih je očito u Brodu premalo.

      Dakle, nije to bio antibosanski, niti antiženski čin. To je čin indolentnosti, tuposti, ili najblaže rečeno prezaokupljenosti egzistencijalnom borbom, koja ne ostavlja puno mjesta esenciji. Velike ljude ni glad neće i ne smije spriječiti da napune dušu. Al mi smo mali. Ja to priznajem.

  2. Više mi je neugodno hvaliti Darijine kolumne, njenu upornost i predanost. No, današnja kolumna je zbog svog uvoda posebna. Govoreći o deficitu kulturne publike, ocrtavajući smisao umjetničkog djelovanja, Darija možda i nesvjesno podcrtava razloge sveopće deficitarnosti pa ako hoćete i one gospodarske.

    U životu, umjetnosti, kulturi ili gospodarstvu mogu uspjeti samo predani ljudi, vođeni svojom vizijom, a ne svojom niskom potrebom ili pohlepom. Nemojte sada spominjati neke lokalne tajkune, jer oni nisu uspjeli sami po sebi, oni su bolesna konstrukcija bolesnih umova i nestat će kada nestane truleži kojom se hrane.

    Možemo samo zaključiti: bit će nam bolje kada bude više publike o kojoj Darija govori. Priznajem, ni sam nisam bio među nevedenih petero. Sada žalim.

  3. Svako zlo za neko dobro. Da je bilo više publike, ne bi bilo ovog fenomenalnog Darijinog teksta.

    @ DrFinka – što jedan huškać zla napravi, sto altruista ne popravi.

  4. Šteta bi bilo da odličan Darijin tekst padne u sijenu još jedne rasprave o glupostima.

    1. Na internetu sva pada u sjenu!

  5. Naravno sjenu – tipkanjefeler.

  6. Šteta što se komentatori nisu upecali za Darijine teze. Vrijedne su toga.

  7. “Dvadesetog svibnja 2006. godine u Slavonskom Brodu prikazan je film Grbavica, redateljice Jasmile Žbanić. Bila sam jedna od petero u publici”

    To je Brod! Da je prikazan neki uskodomaći (hrvatski) film, došlo bi deset ljudi. Riječ je o tome da se ovdje kultura ne konzumira. Ovdje je to strano tijelo. Konzumira se povijest.

    1. To što ga ne gledaju u kinu ne znaći da ih ne zanima nego čuda tehnike su toliko brza da oni koji znaju gledaju ga iz kreveta na svom televizoru prije 20:05.2006 😀

Odgovori