Category: Silvija Jakovljević

Vlati koje strše pokosit će prve

– E, kamo sreće da ponekad malo manje misliš! Cinična je to, duhovito-gorka, izjava moga oca upućena meni nakon još jedne od mojih redovitih prepirki s TV Dnevnikom. Naslušao se on kroz godine mojih uzaludnih pokušaja da kutiji i onim sićušnim ljudima u njoj saspem sve što ih ide. Na kraju redovito ostanem poražena, jer …

Continue reading

Da se red odradi, da se forma zadovolji

Za Božić kitimo bol. Sijevnula mi je umom sasvim spontano ova misaona freudovska omaška dok sam na drvce vješala posljednje kuglice. Iako moje znanje o rodovima unutar porodice borovki ipak doseže razinu svjesnosti da je ono što – ili vinilnu imitacija čega – u domovima kitimo o blagdanima u većini slučajeva jelka, a ne bor, …

Continue reading

Silvija Jakovljević: Generacijo, nasamareni smo!

Ostat ću mlad… – vječno će pjevati nikad prežaljeni brodski bard Krešo B. Nerijetko zazovem njegov stih kada se susretnem s mlađima od sebe i njihovom prštavom energijom. Banalno i smiješno to, gledano kroz prizmu mojih godina, zvuči, no duboko sam uvjerena da su novije generacije, ove koje dolaze nakon moje, satkane od nekih drugačijih …

Continue reading

Neki životi odvijaju se prema pričama

Od gradova. Od rastanaka. Dva su to od četiri podnaslova zbirke pripovijetki Julijane Matanović. Neka se njezinim djelima i spisateljstvom bave oni vični i dorasli tome dok ja tek upijam njezine riječi, proživljavam svaku njezinu rečenicu u svojim intimnim malim historijama i promišljam je u ovakvim pokušajima. Julijana za sebe kaže da je nedovršena, da …

Continue reading