Category: Silvija Jakovljević

Lutke: One nisu ja, ja nisam one

„Pošla Brođanka u Zagreb…“ – ma ne, nije ovo početak vica (premda bi se koji na tu temu i mogao ispričati!), nego priče. Priče o vicu; točnije, priče o izložbi „Vic o plavuši: stereotipi u kojima živimo“, zagrebačkoga Etnografskog muzeja. Veseli me činjenica da izložba traje sve do svibnja, pa je čitatelj (potaknut, neskromno dodajem, …

Continue reading

Danas ću ti dokazati da s tobom želim provesti ostatak života

Benzodiazepinskoj bombici unatoč, te noći od uzbuđenja nije oka sklopila. Znala je da ne postoji ništa što želi više od toga; ipak, srce joj je lupalo kao bubanj. Njega pak svi bubnjevi ovoga svijeta nisu mogli probuditi. Zatekao ju je, probudivši se svjež i odmoran, kako sjedi na rubu kreveta. Bez žurbe, ali i bez …

Continue reading

Silvija Jakovljević: Pitala sam se trebam li ja biti ta koja provocira

Nezgoda je s tekstovima poput ovoga koji slijedi u tome što nerijetko budu objavljeni nakon što teme i događaji o kojima progovaraju prestanu biti aktualni. To se, naravno, ne odnosi na svevremenske teme koje nam oslikavaju zbilju, pa onda, čak i u slučaju kada pišem o jednoj, akutnoj manifestaciji neke kronične društvene bolesti, to ne …

Continue reading

Želim vam, dragi moji, da često posrćete

Nova je godina. I Stara je nekoć bila nova a sada je ostarjela, osijedila, osula se staračkim pjegama, postala dementna i čangrizava i ovih je dana napokon, takvu nikakvu, bez grižnje savjesti možemo poslati kvragu i zamijeniti novom, mlađom, ljepšom, slatkorječivom, napetom i neizvjesnom. Možda se ovako osjećala obitelj divovskoga kukca jutro nakon što je …

Continue reading