Zoran Meter: Putin objavio veliki naftni rat

Vratio bih se navedenom, čudnom telefonskom pozivu kojega je na sastanku OPEC+ primio ruski ministar energetike Aleksandar Novak. Navodno se radilo o pozivu Igora Sechina, predsjednika najvećeg ruskog i jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte „Rosnjeft“, koji je Novaku kazao da napusti sastanak i da Rusija krene u povećanje proizvodnje nafte. Ali teško je vjerovati da bi upravo Sechin bio kreator toga zahtjeva, ne samo jer se tu radi o bitnom državnom pitanju (iako je „Rosneft“ u većinskom vlasništvu države), već i s obzirom da je on blizak prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina (Sečin je radio u Putinovom timu dok je ovaj još uredovao u gradskoj administraciji Sankt Peterburga). Zato je puno izvjesnije kako iza odluke o ruskom povlačenju iz OPEC+ i povećanju dnevne proizvodnje nafte stoji upravo Putin. Cijene nafte nakon ovog ruskog poteza i nastale panike automatski su pale na 40 dolara po barelu.

Dana 6. ožujka, kao grom iz vedra neba stigla je vijest o ruskom povlačenju iz formata OPEC+ (koji samim time prestaje postojati)  i najavi ruskog povećanja proizvodnje nafte. Naime, Rusija je na prošlotjednom maratonskom sastanku te organizacije odbila prijedlog Saudijske Arabije za daljnje smanjenje proizvodnje nafte zbog negativnog utjecaja koronavirusa na potražnju „crnog zlata“ u svijetu. Ruski predstavnik – ministar energetike Aleksandar Novak, nakon zanimljivog telefonskog poziva, primljenog tijekom tog sastanka u vrijeme nastale pat-pozicije koja nije davala izgleda za bilo čije skorije popuštanje, demonstrativno je napustio dvoranu, što je kod ostalih sudionika izazvalo šok i nevjericu i – naravno, strah od posljedica koje će uslijediti. A uslijedile su vrlo brzo – i to još kakve! Ali krenimo redom.

Format OPEC+ (osim tradicionalnih država članica OPEC uključivao je i Rusiju), zapravo je po prvi put povezao dva najveća konkurenta u proizvodnji nafte, Saudijsku Arabiju i Rusiju (koje su najveći svjetski proizvođači crnog zlata), u smislu koordiniranja svoje politike vezane uz naftnu proizvodnju, od koje, u konačnici, ovisi svjetsko naftno tržište. OPEC+ je formiran 2016. g. temeljem dogovora između Moskve i Rijada s ciljem stabiliziranja tržišta kroz formiranje zadovoljavajućih cijena nafte i za proizvođače i za kupce nafte (do tada su od 2014. g. te cijene bile vrlo kolebljive što je izazivalo neizvjesnost na tržištu, a onda i u svjetskom gospodarstvu u cjelini jer s neizvjesnim i promjenjivim cijenama nafte povećavaju se investicijski, bankovni i drugi, s njima povezani rizici), a što se postizalo dogovornim smanjivanjem kvota dnevne proizvodnje. Te je proizvodne kvote OPEC+ razmatrao i po potrebi mijenjao svakih 6 mjeseci. Tajj je sporazum, koji je cijene nafte proteklih godina prosječno držao na razini između 50 i 60 dolara za barel, Rusiji omogućavao stabilan i prilično velik priljev deviza u državnu blagajnu s obzirom da se uravnoteženost ruskog proračuna osigurava kroz prodajnu cijenu nafte od 40 dolara. Sa Saudijskom Arabijom stvar je drukčija, osiguranje njezine proračunske uravnoteženosti osigurava se s prodajnom cijenom nafte u iznosu od 80 dolara jer saudijski proračun o nafti ovisi u iznosu od 80% (ruski oko 40%). Međutim, Rijad, s obzirom na golemo akumulirano bogatstvo i svoj značajan udio u prodaji nafte na svjetskom tržištu i taj je dogovor smatrao povoljnijim od opasne kolebljivosti naftnih cijena.

Međutim, na prošlotjednom sastanku OPEC+ Saudijska Arabija je tražila novo smanjenje proizvodnje nafte zbog spomenutog negativnog utjecaja koronavirusa. S druge strane Rusija je smatrala kako se time samo još dodatno pogoduje američkim naftnim tvrtkama koje naftu proizvode iz škriljevca i koje su od formiranja OPEC+ intenzivirali svoju proizvodnju na maksimalnu razinu koja iznosi između 12 i 13 milijuna barela dnevno (ruska i saudijska, zbog uvedenih kvota, iznosi od 7-9 milijardi barela), čime su SAD već mjesecima najveći svjetski proizvođač nafte. Zbog smanjenja prisutnosti ruske i saudijske nafte uzrokovane kvotama američki su naftaši iz škriljevca osvojili i nova tržišta. Moglo bi se reći kako su na određeni način svi bili zadovoljni ali, nedvojbeno, najviše ipak američki naftaši i Trumpova administracija koja iza njih stoji zajedno s vodećim američkim bankama, kao kreditorima.

Međutim, za ovu analizu je vrlo bitno naglasiti kako je postupak proizvodnje nafte iz škriljevca puno skuplji od tradicionalnog načina bušenja i da granica rentabilnosti po proizvođače iz škriljevca iznosi 50 dolara po barelu tj. oni traže cijene nafte iznad toga iznosa. Za usporedbu, granica rentabilnosti za ruske (i ostale, približno tako) tradicionalne proizvođače nafte iznosi oko 17 dolara po barelu, a osim toga većina ugovora na isporuke ruske nafte sklopljena je u rubljima, juanima ili eurima, a ne više u dolarima i to će se nastaviti još dugi niz godina.

Rusko-saudijska utrka u proizvodnji nafte

Vratio bih se navedenom, čudnom telefonskom pozivu kojega je na sastanku OPEC+ primio ruski ministar energetike Aleksandar Novak. Navodno se radilo o pozivu Igora Sechina, predsjednika najvećeg ruskog i jednog od najvećih svjetskih proizvođača nafte „Rosnjeft“, koji je Novaku kazao da napusti sastanak i da Rusija krene u povećanje proizvodnje nafte. Ali teško je vjerovati da bi upravo Sechin bio kreator toga zahtjeva, ne samo jer se tu radi o bitnom državnom pitanju (iako je „Rosneft“ u većinskom vlasništvu države), već i s obzirom da je on blizak prijatelj ruskog predsjednika Vladimira Putina (Sečin je radio u Putinovom timu dok je ovaj još uredovao u gradskoj administraciji Sankt Peterburga). Zato je puno izvjesnije kako iza odluke o ruskom povlačenju iz OPEC+ i povećanju dnevne proizvodnje nafte stoji upravo Putin. Cijene nafte nakon ovog ruskog poteza i nastale panike automatski su pale na 40 dolara po barelu.

Pa iako je Saudijska Arabija tražila suprotno tj. smanjenje proizvodnje nafte zbog negativnog učinka koronavirusa, rusku rukavicu izazova ubrzo je prihvatila. Tako je u petak, 6. ožujka, Rijad najavio saudijsko povećanje proizvodnje nafte ali i da će na rusku cijenu staviti dodatne popuste. Zbog te su odluke cijene nafte 9. ožujka pale za 32 posto i došle na svega 31 dolara za barel (sorta Brent), što je iz temelja uzdrmalo svjetske burze i pokrenulo sveopću paniku koja je rezultirala pitanjem: ulazi li svijet, ovime, u novu veliku gospodarsku krizu?

Prema mom mišljenju (koje, naravno, ne mora biti ispravno, a koje temeljim na podacima kojima raspolažem i korištenjem izvora koje obično koristim), čitava stvar izgleda puno kompliciranije od teze – “za sve je kriv koronavirus”. Radi se, prije svega, o konačnom obračunu za kontrolu naftnog tržišta između 3 glavna igrača: Rusije, Saudijske Arabije i SAD-a. Odabrani tajming Rijada za svoju odluku o povećanju proizvodnje nafte, u petak, nije slučajan. Osim što je slijedio vikend, u Rusiji je u ponedjeljak bio i neradni dan pa na nagli pad rublje u odnosu na dolar nitko od nadležnih institucija nije mogao reagirati. To su učinile tek u utorak ubrizgavanjem svježeg novca iz ruskog nacionalnog fonda nakon čega se tečaj opet stabilizirao. Moskva je, nakon toga, vrlo brzo uzvratila informacijom kako njezino gospodarstvo svoju stabilnost može zadržati punih 6 godina na razini cijena nafte od oko 20 dolara, zahvaljujući akumulaciji kapitala u njezina tri glavna nacionalna fonda. Tome, svakako, treba pridodati i činjenicu da se Rusija od 2014. g. i ukrajinske krize, nakon koje je stavljena pod snažni udar gospodarkih i financijskih sankcija, za razliku od Saudijske Arabije, aktivno pripremala za veliku gospodarsku krizu: formirala je vlastiti sustav međubankovne naplate umjesto SWIFT-a, poput Kine, uvela vlastite kreditne kartice (iz straha od povlačenja onih zapadnih poput Dinersa, Mastercarda i td), i, što je najvažnije, kupovala velike količine zlata u vrijeme dok je Saudijska Arabija kupovala dionice visokotehnoloških tvrtki. Zbog toga su Rusiji pojedini analitičari spočitavali svojevrsnu konzervativnost u oslanjanju na zlatne rezerve u vrijeme kada su mnoge zemlje svijeta od zlata postupno odustajale. Rusija je u 5 godina uspjela udvostručiti svoju količinu zlatnih pričuva, a zlato sada predstavlja i glavninu njezinih ukupnih deviznih rezervi. Upravo se taj ruski potez pokazao dalekovidnim jer sada joj zlato, a ne papiri nekih tehnoloških i drugih profitabilnih tvrtki (koje vrlo brzo mogu postati neprofitabilne) upravo i jamče dugoročnu stabilnost. Rusija se, usprkos teškoćama koje proizlaze zbog uvedenih sankcija koje traju već 7. godinu, uspjela zadržati „na površini“ tj. njezino gospodarstvo nije potonulo, kako se očekivalo, štoviše, održava se na razini rasta od cca 2% BDP-a godišnje. To je vrlo malo (u usporedbi s kineskim ili nekim drugim rastućim divovima) i nedovoljno za snažni inovacijski tehnološki iskorak, ali ipak dovoljno za održavanje stabilnosti sustava.

Što se tiče Saudijske Arabije pad cijena nafte na 30 dolara ili niže, ukoliko bi trajao duže, mogao bi značiti katastrofu po njezin proračun. Osim toga saudijska robna razmjena već drugu godinu zaredom proživljava veliki deficit. Zato će biti vrlo zanimljivo pratiti rusko-saudijsku „utrku“ u proizvodnji nafte.

Američki proizvođači nafte iz škriljevca ualze u „kliničku smrt“

Za američke proizvođače nafte iz škriljevca nepotrebno je i govoriti što će po njih značiti zadržavanje niskih cijena nafte s obzirom na njihovu granicu rentabilnosti do 50 dolara. Sve te američke tvrtke imaju i veliku kreditnu zaduženost. Naime, od trenutka „revolucije“ tog oblika proizvodnje nafte u SAD-u i njezinog povećanja do tada neslućenih razina, te tvrtke aktivno financijski prate najveće američke banke koje su, kao i uvijek, brzo „namirisale“ gdje leži profit.

A u ponedjeljak su američke naftne tvrtke i velike banke koje ih prate, a jedna od njih je i City Group, na burzi u New Yorku doživjele pravi slom i izgubile čak 40-ak posto vrijednosti svojih dionica. Američki naftni sektor iz škriljevca gotovo je ubijen, napisao je u svojoj tviter objavi Javier Blas, glavni korespodent Bloomberga po temi energetike. On navodi kako su dionice Occidental Petroleum pale za 44%, EOG za 35%, a Continental Resources za 40%. A još manji igrači izgubili su i puno više, poput  Parsley koji je potonuo za više od 50%. A britanski BP izgubio je 20%, što je najveći pad dionica te tvrtke u posljednjih 30 godina, čak veći i od onoga nakon velikog istjecanja nafte s platforme te tvrtke u Meksičkom zaljevu.

Slično je prošao i ruski „Rosneft“ na burzi u Londonu pretrpjevši gubitak od oko 20%. Međutim upravo je njegov šef Igor Sechin svjesno pokrenuo ovu najnoviju „igru“, koju bih ja ipak prije nazvao Putinovom “objavom velikog naftnog rata”. Jer Rusija više nema nikakvog razloga štititi američke nezavisne naftaše niti spašavati OPEC (manje proizvođače) smanjivanjem svoje proizvodnje: SAD i dalje uvodi proturuske sankcije, čak i protiv njezinog energetskog sektora, “Rosnjefta” i plinovoda “Sjeverni tok 2”, a na geopolitičkom planu nastavlja se sukobljavati s Rusijom po pitanju Sirije, Ukrajine, Irana, Kine, …

A da nešto nije u redu svjedoči i izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji za ovo stanje optužuje Rusiju i Saudijsku Arabiju: „Saudijska Arabija i Rusija raspravljaju o cijeni i tokovima nafte. To i Fake News su razlozi zašto je tržište palo. Ali to je dobro za potrošače, benzin će pojeftiniti“, napisao je Trump na svom tvitu. Međutim, jasno je kako se Trump ne raduje i da ga je za krajnje potrošače ipak puno manje briga nego za američki naftni sektor. Jer ako cijena nafte ostane 30 dolara i na dan predsjedničkih izbora, pobjedu bi, ma koliko to sada izgledalo nemoguće, u Texsasu (saveznoj državi – najvećem proizvođaču nafte u SAD-u), mogao izvojevati čak i Joe Biden. A pad burzi prije održavanja izbora uvijek je u američkoj povijesti značio i poraz aktualnog predsjednika ukoliko bi se natjecao za drugi mandat.

Kao i obično, u ovakvim i sličnim situacijama pojavljuju se i one verzije koje graniče s teorijama urota. Tako pojedine od njih sada tvrde kako krah formata OPEC+ nije inicijativa Rusije, već dogovor Moskve i Rijada koji u sebi kalkulira budući slabi dolar, za kojeg se zalaže Trump (isto kao i Kina koja s jeftinijim juanom dodatno stimulira svoj izvoz). U tom smislu pojedini analitičari smatraju kako se nafta može vratiti na 60 dolara za barel, ali da će tada to već biti „drugi“ dolar.

Još jedan citat iz Bloomberga: „Ovo što se događa – stihijska je nesreća za „škriljevce“, uključno Chesapeake Energy Corp. i Whiting Petroleum Corp., koji su odmah nakon pada već trgovali na najnižoj razini. Nakon što su tvrtke koje proizvode naftu posljednjih desetljeća spržile stotine milijardi (dolara), sektor iz škriljevca je razočarao investitore, akumulirajući ogromne dugove. Oni su ih stjerali u kut. Banke već prekidaju kreditne linije, otpisavši samo prošle godine 1 miljardu dolara.“

A menadžer Pickering Energy Partners, Dan Pickering, navodi kako su naftaši iz škriljevca „sami sebe ustrijelili u nogu, kardinalno povećavši proizvodnju“, ali i  dodavši, kako ih je na to isprovociralo smanjenje proizvodnje u okviru OPEC+.

Gube svi! Hoće li, ipak, netko izići kao pobjednik?

Pa iako s cijenama nafte od 30-ak dolara za barel najviše gube američki proizvođači iz škriljevca (ali i bankarski sektor koji ih proteklo desetljeće aktivno prati što je po SAD još opasnije), činjenica je kako u tim uvjetima gube svi – i Rusi i Saudijci. Ali ovdje se ipak, usprkos tome, radi o vremenski tempiranom „projektu“, koji, osim što dramatično utječe na svjetsko energetsko tržište, utječe i na ukupno svjetsko gospodarstvo (vrlo jeftina nafta, osim za kranje potrošače, ipak nije potpuna blagodat za male države koje od njezine prodaje uzimju značajne marže) koje opet ulazi u fazu neizvjesnosti, ali i na (geo)političke procese (izborna godina u SAD-u, Iran, koji je ionako suočen sa snažnim američkim sankcijama po izvozu nafte, …), dok, s druge strane, odgovaraju velikim, nafte uvijek žednim kupcima – Kini, Indiji i td.

U svakom slučaju pokrenut je veliki naftni rat, a stvar je jedino u tome koliko je on kontroliran (u prvoj fazi svakako je) i koliko će dugo trajati (što umnogomu ovisi upravo o spomenutoj kontroli).

A analitičarima koji sumnjaju kako se ovdje radi o „uroti“ Saudijske Arabije i Rusije protiv SAD-a, ja bih ipak suprostavio slijedeću tezu (koja isto tako ne mora biti ispravna) koja se temelji na činjnici kao su Rijad i Washington višedesetljetni strateški saveznici upravo po pitanju kontrole svjetskog tržišta nafte: nakon što je SSSR 1980. g. vojno intervenirao u Afganistanu to je izazvalo ljutnju kako SAD-a tako i islamskog svijeta, te je već iste godine Saudijska Arabija počela drastično povećavati naftnu proizvodnju iskoristivši svoje novo veliko nalazište na istoku zemlje, čime je uvelike smanjila njezinu cijenu. Budući da SSSR nije imao diversificirano gospodarstvo, koje je u golemom dijelu ovisilo upravo o izvozu nafte, i s obzirom na dodatni nedostatak novca zbog skupe vojne kampanje u Afganistanu, vrlo brzo su se počele osjećati teške posljedice po sovjetsko gospodarstvo, što je na kraju i dovelo do raspada te zemlje. Ali danas je stanje posve drukčije. Rusija je znatno smanjila svoju ovisnost o izvozu nafte, a Saudijska Arabija je i dalje gotovo u cjelosti (spomenutih 80%) ostala o njoj ovisna. Moguće je i da se Rusija, osim što želi smanjiti sadašnji američki udio na naftnom tržištu i svesti ga u okvire prije razdoblja OPEC+, na neki način sada osvećuje i svom glavnom konkurentu za ono što je on napravio SSSR-u 80.-ih godina. Naravno, i ovo se može razmatrati kao teorija urote, ali, složit ćete se kako itekako ima utemeljenost na logici, prije svega s obzirom na spomenuto američko-saudijsko savezništvo. Jer teško je vjerovati kako bi se saudijski princ-prijestolonasljednik Muhammed bin-Salman, koji s Trumpom ima izvrsne odnose, odrekao američkog pokroviteljstva i protiv SAD-a počeo „rovariti“ skupa s Rusijom (iako u današnjem svijetu, „okrenutom naglavce“, više uistinu ništa nije nemoguće).

Bilo kako bilo naftni rat je pokrenut, a glavna pitanja koja se sada postavljaju jesu: koliko će on trajati i tko će iz njega izići kao pobjednik a tko kao poraženi (naravno, postoji i mogućnost iznalaženja nekog novog kompromisa, moguće vezanog i uz klasične političke trgvine)?

geopolitika

1 comment

  1. Svijet je klaonica, mediji su hrpetina snuff filmova.

    SAD i Saudijska Arabija su glavni koljači.

Odgovori