Žene i rad – rodna dimenzija pandemije Covid-19 (izvještaj)

Sociologinja Valerija Barada, izvanredna profesorica i pročelnica Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru u ponedjeljak, 25. svibnja održala je online predavanje “Žene i rad – rodna dimenzija Covid-19”. Predavanje su organizirali Mreže solidarnosti ZD i Klub studenata sociologije Antifjaka, a moderirala je Marija Jerončić. Kako su organizatorice napisale u uvodu u predavanje, u Europskoj uniji žene čine većinu zaposlenih u zdravstvu (76%), pomoći u nastavi i skrbi o djeci (93%), pružanju zdravstvene njege (86%), pomoći u kućanstvu i čišćenju (95%), profesijama koje su podcijenjene i jedne od najmanje plaćenih poslova u EU. Uz to, žene u EU u prosjeku 13 sati tjedno više od muškaraca obavljaju neplaćene poslove brige o nesamostalnim članovima obitelji i kućanstvu. U kontekstu aktualne pandemije korona virusa i ekonomske krize rodna dimenzija mora biti neizostavna u analizi krize s kojom se suočavamo: ključni problemi su kršenje radničkih prava, veća izloženost zarazi i opterećenje povećanim opsegom brige oko obitelji i kućanstva uslijed zatvaranja škola i dječjih vrtića.

Nova podjela rada

Predavačica je odlučila zaobići još jedno ponavljanje svima dostupnih podataka o nejednakoj raspodjeli neplaćenog rada i nejednakostima na tržištu rada između žena i muškaraca, i fokusirala se na dvije radne teze o aktualnoj pandemiji. Prva teza je da se zbog mjera uvedenih zbog izbijanja pandemije događa proces ponovnog spajanja mjesta rada i mjesta stanovanja ili redomestifikacija, što dovodi do druge teze o posebno pogubnim posljedicama takvog ispreplitanja privatne i javne sfere po žene. Barada je navela odvajanje mjesta rada od mjesta stanovanja kao ključnu karakteristiku industrijskog doba, što su pratili drugi procesi modernizacije društva: promjena strukture obitelji, promjena strukture zaposlenosti muškaraca i žena, smanjenje broja djece, itd. S aktualnom pandemijom dogodio se svojevrsni puni krug, odnosno dom je za brojne ljude ponovno postao mjesto rada. Iako je i prije pandemije korona virusa taj fenomen bio poznat i istraživan u kontekstu brojnih industrija koje dopuštaju “freelance” način rada, sada je po prvi put naglo veći broj ljudi ušao u taj oblik rada. S time se pojavila i podjela između onih privilegiranih, čije profesije mogu podnijeti rad od kuće, i onih koji su na famoznoj “prvoj liniji” – zdravstveni radnici i svi ostali radnici čiji je posao nužan kako bi ostali mogli raditi od kuće. Barada je, uz rezerve oko korištenja takve terminologije, povukla paralelu između manualnog rada kao nužnog rada koji se obavlja usprkos riziku zaraze da bi se intelektualni/administrativni rad mogao odvijati od kuće, s neplaćenim kućanskim radom koji u “normalnim” okolnostima također prolazi neprimjećeno, a nužan je da bi se “pravi” rad mogao neometano odvijati. Ovdje bismo mogli primijetiti da ta paralela stoji u još jednoj nijansi: obje vrste rada žrtve su gesta “zahvalnosti” (vrijednim radnicima na “prvoj liniji”, odnosno dobrim ženama koje “drže sva četiri kuta kuće”), dok istovremeno taj rad ostaje potplaćen i nesiguran, odnosno neprepoznat kao rad.

Ova teza nažalost u raspravi nije dobila više pažnje, a publika se fokusirala, kako to sociološka struka običava, na preciznost korištenih pojmova i na vječno pitanje o ulozi same sociologije, odnosno njezinog odnosa spram društvenog angažmana. Sociologinja Inga Tomić Koludrović zamjerila je da je podjela na manualne i intelektualne radnike kao deprivilegirane i privilegirane u aktualnim okolnostima pretjerano pojednostavljena, i dala je primjer zdravstvenih radnika koji nisu manualni radnici, ali su “na prvoj liniji”, kao i primjer potplaćenih radnika i radnica u call centrima koji su svoj rad mogli nastaviti obavljati od kuće, a prema navedenoj podjeli bi spadali među privilegirane radnike. Barada se s time složila, i pojasnila da pod pojmom manualnog rada ne podrazumijeva samo radnike u proizvodnim sektorima, već i one radnike koji prema statusu i zaradi svakako spadaju u deprivilegirane radnike, uključujući i radnike u gig ekonomiji (platformske radnike). U svakom slučaju, neovisno o terminu za koji ćemo se odlučiti, poznato je koji su radnici u Europi zasad najveće žrtve krize: siromašni radnici, žene i mladi.

I dalje tradicionalno

Spomenuto spajanje mjesta rada i mjesta stanovanja dogodilo se, dakle, u kućanstvima radnica i radnika koji su tijekom lockdowna radili od kuće. Unatoč pozitivnim promjenama koje pokazuju sociološka istraživanja, navela je Barada, briga oko obitelji i kućanstva i dalje je dominantno ženski posao. Ta činjenica dovodi do druge teze, one o isprepletanju privatnog i javnog koje je posebno pogubno za žene. Kao jedan od primjera predavačica je navela produkciju unutar znanstvene zajednice koja je tijekom razdoblja lockdowna porasla, ali s izraženom rodnom razlikom: muški znanstvenici su predali više članaka nego inače, dok su znanstvenice predale manji broj članaka nego u normalnim okolnostima. Za pretpostaviti je, kao što smo pisali, da se radi o tome da su znanstvenice s malom djecom zbog povećanog opsega brige u periodu lockdowna imale manje vremena za svoj rad nego inače, a iste obrasce potvrđuju i istraživanja heteroseksualnih parova koji rade od kuće.

U raspravi je sociolog Mirko Petrić, također s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, među ostalim istaknuo da je pozitivna promjena u društvenoj klimi po pitanju rodne ravnopravnosti ipak vidljiva. Barada je kao odgovor navela podatke iz istraživanja koja bilježe rodnu razliku u moći između žena i muškaraca, odnosno različitu pregovaračku moć unutar parova. Čak i u heteroseksualnim brakovima visokoobrazovanih osoba, i dalje su dominantne tradicionalne vrijednosti. Iako se radi o nekim pomacima, to su i dalje vrijednosti unutar kontinuuma tradicionalnoga. Drugim riječima, egalitarni odnosi još nisu na horizontu, unatoč nekim pozitivnim promjenama. Jedna bitna tema je nažalost u predavanju izostala, a to je činjenica da rodna ravnopravnosti nije samo pitanje podjele brige o djeci i kućanskog rada između partnera, nego i državnih mjera pomoći zaposlenim roditeljima s malom djecom. Možda je (i) zbog toga diskusija povremeno skretala u pomalo naivno čuđenje nad pitanjem koje se više puta postavilo, a na koje nitko nije uspio ponuditi odgovor: zašto žene tijekom pandemije i dalje preuzimaju na sebe većinu kućanskog rada?

bilten

1 comment

  1. Nejednakost i u zdravlju i u bolesti.

Odgovori