Uvođenje eura nas lišava svake pravedne ekonomske politike

Foto: AFP / Daniel Roland

Nemamo što izgubiti jer nemamo što izgubiti: tako bi otprilike mogao glasiti argument hrvatske političke elite u fingiranoj raspravi oko uvođenja eura. Ona je i istinita s obzirom na to što smo sve izgubili u proteklom periodu, ali uvođenjem eura se eliminira bilo kakva alternativna ekonomska politika u budućnosti. 

Kako započeti raspravu o uvođenju eura u Hrvatskoj i funkcioniranju europske monetarne unije? Najbolje ju je započeti crticom iz pretpovijesti eura, prisjećajući se skeptika koji se nisu nasukali na euforiju oko jedinstvenog tržišta i europskog projekta u razdoblju u kojem se činilo da je uspjeh Europske unije posve izvjestan. Zacijelo nije bilo jednostavno držati skeptičku poziciju oko eurointegracija u vremenu najveće samodopadnosti europskih elita, no to je bila pozicija Ralfa Dahrendorfa, poznatog sociologa koji početkom sedamdesetih postaje jedan od povjerenika Europske komisije.

Usprkos liberalnom usmjerenju (bio je pod utjecajem Popperove filozofije), snažnom proeuropskom stavu i značajnom stažu u Bruxellesu, Dahrendorf je rijetko kad propustio ukazati na opasnosti koje proizlaze iz pokušaja objedinjavanja Europe na temelju one-size-fits-all ekonomsko-političkog modela. Kad je pak riječ o zajedničkoj valuti, Dahrendorf nije imao dlake na jeziku i 1996. piše članak pod naslovom “Disunited by a Common Currency” koji započinje riječima: “Europska monetarna unija je projekt koji su izmaštali političari s više vjere u političku volju, nego u ekonomsku smislenost. Monetarna unija će podijeliti Europu kao ništa drugo nakon 1945.”

Odluka je već donesena

Ovdje nije toliko važno što je Dahrendorf činjenično bio u pravu. Mnogo je važnije uvidjeti da su zbližavanje zemalja kroz jedinstveno tržište koje jamči četiri slobode (za kretanje kapitala, radne snage, roba i usluga) i zajedničku valutu specifično europski način organiziranja kapitalizma. Nema ničega neminovnog ili prijeko potrebnog u takvoj organizaciji, dok su, s druge strane, njezini problemi dobro poznati, osobito kada je riječ o monetarnoj uniji. Ugovor iz Maastrichta uveo je 1992. takozvane kriterije konvergencije kao pretpostavke zbližavanja raznolikih europskih ekonomija prije samog uvođenja eura kao krune integracijskih procesa.

Oklada je bila da kontrola deficita i dugova zemalja članica donosi više od puke nominalne konvergencije, da će se euro nametnuti kao konkurent američkom dolaru te donijeti stabilnost i rast za sve zemlje Unije. Prva je kriza, međutim, pokazala razmjere divergencije. Eurointegracije nisu dovele do ujednačavanja razlika među članicama monetarne unije, nego, suprotno, do širenja jaza između centra i periferije. Zajednička su pravila i mehanizmi na koje su pristale zemlje korisnice zajedničke valute sa svoje su strane onemogućili provođenje prilagodbe nakon početka krize. U raspravama o uzrocima razdvajanja centra i periferije možemo vidjeti dva različita interpretacijska okvira; jedan je usredotočen na heterogenost u nacionalnim politikama plaća i posljedičnom formiranju cijena (npr. Flassbeck i Lapavitsas, 2015.; Bofinger, 2015.), dok drugi naglašava heterogenost potražnje i prekogranične financijske tokove (npr. Storm 2016.; Wyplosz 2013.).

Bez obzira na ishod te rasprave, postoji zajedničko ishodište koje se sastoji u odbacivanju još uvijek proširene pripovijesti o rastrošnim državama europske periferije i njihovim neobuzdanim javnim sektorima. To se može činiti kao već dobro poznata, empirijski utvrđena lekcija, dok ne obratimo pozornost na raspravu o uvođenju eura u Hrvatskoj. Naime, odluka o uvođenju eura je već donesena, te su Vlada RH i Hrvatska narodna banka (HNB) trenutno u procesu pronošenja radosne vijesti. Ako bismo pratili samo službenu medijsku kampanju, mogli bismo zaključiti kako krize eurozone u stvari nije ni bilo, ili da su, ako se i dogodila, institucionalni i drugi nedostaci davno uklonjeni. Službena interpretacija uvođenja eura temelji se na selektivnom biranju pozitivnih učinaka poput uklanjanja valutnog rizika i snižavanja transakcijskih troškova. Ipak, ostaje nejasno kakav će biti tečaj u trenutku konverzije i kojim se politikama namjeravaju osigurati pozitivni učinci pada kamatnih stopa. Naime, jeftiniji uvjeti zaduživanja proizveli su u zemljama periferije nekretninske mjehure i porast potrošnje uvoznih proizvoda uz porast zaduženosti kućanstava. To se uostalom dogodilo i u Hrvatskoj nakon 2000. te nema razloga vjerovati da će snižavanje kamata automatski povećati proizvodne investicije, iako promidžbeni materijal HNB-a uvjerava da će biti upravo tako.

Niz propuštenih pitanja

No, možda najvažniji ili barem najupečatljiviji dio kampanje za uvođenje eura vezan je uz monetarnu politiku. U Strategiji Vlade RH iz listopada 2017. se navodi kako gubitak samostalne monetarne politike ne predstavlja velik problem jer je prostor za aktivnu monetarnu i tečajnu politiku ionako ograničen. Ovdje dolazimo do točke koja je važna za svaku progresivnu ekonomsku politiku, dakle za svaku lijevo orijentiranu ekonomsku politiku. Prvo, ulaskom u zajednički monetarni režim zemlja gubi instrumente monetarne politike, dakle ni na papiru više ne kontrolira kamatnu stopu i devizni tečaj. Fiskalni prostor ograničen je, barem nominalno, pravilima i procedurama Europske unije, što znači da će teret prilagodbe u kriznim vremenima pasti na trižište rada putem smanjivanja plaća i rasta nezaposlenosti. Prema tome, takozvana interna devalvacija bit će mehanizam osiguranja konkurentnosti i ona će vjerojatno prvo pogoditi sindikalno nezaštićeni dio privatnog sektora. Međutim, nije riječ samo o nepravednoj distribuciji troškova krizne prilagodbe, već se postavlja pitanje konteksta u kojem se tako važne ekonomske politike poput monetarne pojavljuju kao suvišne. Odgovor Vladine Strategije glasi kako relativno male europske ekonomije otvorene prema međunarodnim financijskim tokovima ionako moraju održavati stabilnosti domaće valute uzimajući euro za monetarno sidro.

No, onda se postavlja dodatno pitanje: zašto postsocijalističke zemlje poput Češke, Poljske ili Mađarske nisu već uvele euro, odnosno zašto inzistiraju na odgodi ulaska u eurozonu? Mogli bismo nabrajati različite faktore, no odgovor je zapravo jednostavan: te zemlje, svaka na svoj način, imaju što izgubiti uslijed mogućih turbulencija eurozone i stoga ostaju oprezne, pažljivo razabirući troškove i koristi. Ono što dominantni dio političke klase implicitno poručuje bezrezervnom potporom uvođenju eura jest da Hrvatska nema što izgubiti budući da mala, visoko euroizirana i uglavnom uslugama okrenuta ekonomija po definiciji nema što izgubiti.

Tokom dvadeset i pet godina tranzicije hrvatski se monetarni i ekonomski prostor oblikovao tako da, paradoksalno, zemlja u određenom smislu dobiva odričući se značajnog dijela ekonomske politike. Stoga nam proces uvođenja eura ne govori samo o mehanizmu prilagodbe u momentima krize, nego sugerira kako će izgledati svaka buduća strategija razvoja. Ona će naime biti ograničena na provođenje strukturnih reformi, isključujući svaki ambiciozniji plan reindustrijalizacije (sa ili bez zelene komponente). Riječ je ukratko o nastavku ideje da će tržište sve samo riješiti, samo ovoga puta će ta ideja biti utjelovljena u institucijama. Dakle, uvođenje eura iz pozicije “tržište će sve riješiti” ima posve jasan smisao. Samo progresivne politike koje su zainteresirane za bolja (ne samo bolje plaćena) radna mjesta, socijalnu pravednost i održivost ekonomije mogu vidjeti uvođenje zajedničke valute kao problem.

Na koncu, važno je naglasiti da argumenti za odgodu uvođenja eura nemaju veze s tumačenjem takozvanog monetarnog suvereniteta prisutnog kod desno orijentiranih stranaka poput Mosta ili Živog zida. Prvo, monetarni suverenitet dolazi u stupnjevima i samo u slučaju SAD-a možemo govoriti o relativno najizraženijem suverenitetu poznatim pod nazivom “exorbitant privilege“. Druge zemlje, pa čak i one koje imaju vlastitu valutu i plutajući tečaj još uvijek ne moraju imati monetarnu suverenost, ovisno o resursima i trgovinskim vezama s drugim, većim ekonomijama. Monetarni suverenitet kakav se pojavljuje u desničarskom imaginariju uvelike je himera. Nasuprot tome, za lijeve politike relativna monetarna suverenost ostaje važna u mjeri u kojoj se monetarna i tečajna politika pojavljuju kao sredstvo za postizanje važnih društvenih ciljeva.

 

bilten

 

 

2 comments

  1. Veoma instruktivan tekst. Puno objašnjava.

  2. Ma neka uvedu više Euro da se više riješimo ustaš.. ovaj, hrvatske kune.

Odgovori