«

»

svi. 16 2019

Uber: ocijeni kolumnista

Hrvatski ekonomski analitičari i kolumnisti složno šute o burzovnom fijasku Ubera. A prije nekoliko godina su bili puni euforije. Ima poetske pravde u tome kada investitori s Wall Streeta poklope provincijske slobodnotržišne mesije.

Trebao je to biti poslovni spektakl godine, trijumfalna parada okupana milijardama dolara, vrhunac pohoda ulicama svjetskih gradova. Ali kada je Uber, korporativni stjegonoša globalne gig-ekonomije, prošloga petka u New Yorku napokon ponudio svoje dionice na javnu prodaju, umjesto burzovnog pomazanja poslovnog modela budućnosti vidjeli smo debakl kakav se ne pamti u skorijoj prošlosti. Do kraja prvog dana trgovanja cijena dionica stropoštala se za 7,6 posto: firma je izgubila više od 6 milijardi dolara inicijalne vrijednosti. I zato danas – dok investitori tupo zure u volstritovske indekse, menadžeri doručkuju Xanaxe a profesori ekonomije sasvim ozbiljno raspravljaju o tome je li Uberova katastrofa ujedno i najgori izlazak neke tvrtke u povijesti američkih burzi – nas zanima nešto skromnije pitanje. Kako je, pobogu, moguće da su hrvatski kolumnisti i ekonomski komentatori omanuli? Kako to da nisu na vrijeme vidjeli što se sprema njihovoj omiljenoj korporaciji? I zašto svi ti lokalni glasnogovornici slobodnog tržišta, koji su do jučer grozničavo isporučivali na stotine novinskih kartica ispisanih u slavu Ubera, sada – kada je tržište napokon reklo svoje – nikako da progovore, istisnu tekst ili dva, objasne nam što se događa?

A koliko je prije samo četiri godine bilo drugačije: koliko optimizma, koliko euforije. “Uber stiže – taksisti, pronađite drugi posao!”, zlurado je cvrkutao Goran Vojković, Indexov kolumnist opremljen mašnom u obliku leptira i socijalnom osjetljivošću reptila, čim je američka kompanija sredinom 2015. najavila dolazak na hrvatske ulice. “Tehnološki napredak je činjenica i ne pita nas želimo li ga u blizini”, rastumačio je aksiomatsko uporište ekonomskog razvoja dovoljno jasno da ga napokon shvati i zadnji praznoglavi talac socijalističkog mentaliteta. Luka Popov – Vojkovićev kolega za kojeg će se nešto kasnije ispostaviti da je suviše kleridikulozan čak i za suterenske standarde Hrvatske radiotelevizije – ustanovljenu neumitnost tehnološkog napretka armirao je zatim čeličnim zakonima tržišta: “U ravnopravnoj tržišnoj utakmici cijena je određena točkom u kojoj se sijeku krivulje ponude i potražnje… To može biti neprihvatljivo samo ljudima gladnima moći, vlasti i kontrole nad tuđim životima.” A kada se treći Indexov miljenik, sveprisutni poduzetnik Saša Cvetojević krajem 2015. godine kao “nulti putnik” Ubera i njegov “veleposlanik u Hrvatskoj” konačno premijerno provozao zagrebačkim ulicama, dok su mediji razglašavali revoluciju gradskog prijevoza a bijesni taksisti kretali na barikade, kampanja je napokon mogla preći u višu brzinu. Konjskih snaga, kao što smo vidjeli, nije nedostajalo.

Navodna narodna fronta

“Stotine i stotine uhljeba, neradnika i društvenih parazita su doslovno prestravljeni, prestravljeni kao bakterije u reklamama za sredstva za čišćenje WC-školjke”, tresao se u predorgazmičkom grču zahodske metaforike raspomamljeni Vojković. “Socijalisti, komunisti, monopolisti, neradnici i općenito budale”, secirao je socijalnu mikrofloru koja nikako da završi u kanalizaciji napretka: “Ljubitelji regulacije, ljubitelji nerada, ljubitelji birokratskog iživljavanja, ljubitelji zastarjelog i općenito glupi i neupotrebljivi ljudi…” S takvima se može samo na jedan način: “Seronjama treba jasno reći da su – seronje.” Cvetojević je u međuvremenu s funkcije poslovnog ambasadora prekomandiran na poziciju nezavisnog komentatora, odakle je zavapio prema sklerotičnim političkim strukturama da nas “ne vraćaju u 19. stoljeće.” Vlast koja pod pritiskom bezobraznih taksista koči poslovanje Ubera je “glupa” i “kukavička”, pjenio se istodobno slobodotržišnoljubivi Ante Tomić, podižući glas u ime malog čovjeka: “Zašto bi dobrobit mnoštva državi bila manje vrijedna od dobrobiti taksista?” Na potezu od ultrakonzervativnih fanatika, preko libertarijanaca tabloidnog formata pa do ljevičara koji slave kapitalizam formirana je tako široka, navodna narodna fronta. Postavljena je dobro poznata scena primordijalnog sukoba: s jedne strane uhljebi i paraziti, s druge obični ljudi koji samo žele pošteno živjeti. S jedne endemski korov domaće birokracije, s druge tehnološki napredak i tržište koje uporno guši lokalna politička džungla. S jedne razvijen, normalan svijet: s druge zaostala, kancerogena Hrvatska. U slici stvarnosti svedenoj na mjeru razumijevanja naših kolumnista nije stoga ostalo mjesta ni za najjednostavnija, bolno logična pitanja.

A prvo je, recimo, moglo glasiti: kakav bi to interes imala politička vlast, ma koliko kukavička i glupa bila, u zastupanju stavova par hiljada naširoko omraženih taksista nasuprot željama goleme većine stanovništva? Odgovor smo, na sreću, doznali vrlo brzo: već krajem 2017. godine u redovnoj je proceduri završio Vladin nacrt zakonske liberalizacije taksi-tržišta, da bi ga Sabor usvojio kroz nekoliko mjeseci. O smislu zakonskih promjena najuvjerljivije su govorile reakcije: dok su taksisti započeli posljednji, očajnički prosvjed, iz Ubera su zadovoljno pozdravili “pozitivan korak prema modernizaciji prijevoznog sektora.” Ukratko, tek je nešto više od dvije godine trebalo sporoj, glupoj i kukavičkoj hrvatskoj vlasti da legislativni okvir prilagodi fantazijama domaćih kolumnista: tek je nešto više od dvije godine trebalo jednoj međunarodnoj kompaniji da temeljito prekroji ovdašnji zakon.

Ili, primjerice, druga enigma: ako su otpori Uberu bili tipičan primjer iracionalnosti domaće birokracije, provincijalne zaostalosti i socijalističkog mentaliteta, kako to da se događaju širom svijeta? Kako to da pariški taksisti izlaze na ulice i tamo pale automobilske gume, kako to da je London uvodio službene zabrane, kako to da Uber sa svoga tržišta protjeruje Danska? Odgovor, opet, zna svatko tko nije osuđen na nojevsku perspektivu hrvatskog medijskog autorasizma. Provociranje otpora spada naprosto u poslovnu strategiju Ubera. On na nova tržišta ulazi agresivno, mimo zakonskih regulacija, srozavajući cijene i podrivajući radna prava. Pritom svjesno stvara gubitke: Uber nije jeftiniji od klasičnih taksija zato što se zaputio trasom slobodnotržišnog ekvilibrija, elegantno prateći okuke ponude i potražnje, nego zato što cijenu dampinški snižava tako što troškove vožnji subvencionira milijardama dolara svojih investitora. I što se više širi, to su mu gubici veći: samo prošlu godinu završio je u minusu od 1,8 milijardi. “Mi vjerojatno nikada nećemo poslovati s dobitkom”, izjavio je nedavno njegov direktor Dara Khosrowshahi. U pozadini naizgled bizarnog modela otpočetka je ipak bila dugoročna oklada: investitori očekuju da će firma žestokim financijskim pritiskom s vremenom ugušiti konkurenciju, a tu je i mutna perspektiva samovozećih automobila koji bi jednoga dana – pod uvjetom da prestanu ubijati pješake – mogli zauvijek eliminirati trošak radne snage. Sve ovo su domaći komentatori složno prešutjeli, jer poslovna praksa Ubera itekako odudara od kolumnistički destilirane ideologije slobodnog tržišta. Možda je tako bolje: kao što smo prošlog petka vidjeli na njujorškoj burzi, u takvu praksu ionako sve manje vjeruju i oni čije mišljenje ipak znači više od stavova Vojkovića, Cvetojevića ili Popova.

Medijski autorasizam

I, napokon, treće pitanje, možda najzanimljivije: ako su našim komentatorima doista na srcu samo interesi malog čovjeka, iskrena želja da se ovaj provoza po pristupačnijoj cijeni ili zaradi za život prevozeći druge, zašto onda tako lako zastaju na Uberu? Ne bi li velikom broju malih ljudi ipak bilo draže da umjesto kratkotrajne sezonske zarade u Dubrovniku ili Splitu imaju stalan posao, plaćen godišnji odmor, bolovanje i sve ono što im Uber nikada neće omogućiti? Ne bi li im od jeftinog auto-transporta bio još dostupniji kvalitetan i besplatan javni prijevoz? Zašto se istim pobunjeničkim gnjevom ne zalagati za njega? Ili, da parafraziramo Tomića: zašto bi dobrobit mnoštva državi bila manje vrijedna od dobrobiti Ubera? Ovaj set pitanja, naravno, iz perspektive domaćih kolumnista spada u žanr nerealnih ljevičarskih papazjanija. Ali baš zato je dobro vidjeti kako točno izgleda njihova mjera realnosti: tu mjeru postavlja firma koja uredno posluje s desetocifrenim gubicima, čiji šef ne vjeruje da će ikada ostvariti profit i koju je upravo ismijala najveća američka burza. Eto tragikomedije hrvatskih zagovornika slobodnog tržišta: ono što njima još uvijek predstavlja osnovni kriterij stvarnosti nerealnim su već proglasila sama svjetska tržišta.

I zato ovih dana na stranicama lokalnih novina i portala nismo pročitali ništa o njujorškom debaklu Ubera. Zato, uostalom, ni koji dan uoči Uberovog izlaska na burzu nismo pročitali skoro ništa o velikom međunarodnom štrajku vozača, koji su od SAD-a do Brazila i od Velike Britanije do Australije tražili pristojne plaće i zahtijevali elementarna radnička prava. Šteta, jer takva bi tema sasvim lijepo legla na kolumnistički volej: priča koja je otvorena demonstracijama omraženih taksista sada, evo, završava prosvjedima Uberovaca. Zatvoren krug, početak i kraj, jasna poanta. Uzalud, naime, poduzetničke fantazmagorije: prije ili kasnije, na površinu izranjaju potisnuta radnička pitanja. A ostalo bi mjesta i za nijansu neophodnog autošovinizma. Na primjer: dok napredan i razvijen svijet, eto, na sve strane prosvjeduje, blesavi Hrvati puštaju da ih se voza čak i kada sami sjede za volanom… Šteta, kažemo, što takva tema izmiče kapacitetima domaćih komentatora, beznadežno provincijalnih baš onda kada tumače velika svjetska pitanja. Njima zato ostaje lov na parazite i uhljebe, raspomamljeno paljenje medijskih lomača i dirljivo infantilna vizija kapitalizma. Ostaju im žanrovi prilagođeni nježnoj intelektualnoj dobi i gruba stvarnost koja će ih svaki put iznova iznenaditi. Ostaje im dakle nešto poput hajke za malu djecu: ostaje im nešto kao Kinder Uberraschung.

bilten

2 comments

  1. Maki

    Došla maca na vratanca.

  2. Piplfoks

    Postnikov kažnjava apologete.

Odgovori