Tvornica iz snova

Vlada je, čini se, odlučila udovoljiti zahtjevima sindikata i povećati plaće. Da bi to napravila, a ipak sačuvala stabilnost, morala je odustati od politike unutrašnje devalvacije. Preostaje pitanje čime će je zamijeniti. Jer Hrvatska treba stvaranje uvjeta u kojima će se moći razvijati konkurentna proizvodnja. A to ne ide s prejakom kunom

Tko je tu lud? Nema privrednih investicija u prvom redu zbog visoke cijene rada, ali istovremeno Vlada masovno povećava plaće. Trenutačno se sanja o njemačkoj investiciji od 1,5 milijardi eura, točnije o izgradnji nove tvornice Volkswagena, a nitko se ozbiljno ne pita zašto jedino u Hrvatskoj, od svih konkurentskih zemalja, tokom svih 30 godina tranzicije nije investirala nijedna svjetska automobilska tvrtka. Došli su u Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Srbiju, Tursku…, ali Hrvatsku su zaobišli. Zašto? I što se sad promijenilo da bi VW uložio u Hrvatsku, što bi, kako se tvrdi, potaknulo razvoj prateće industrije s bar 50 tisuća radnih mjesta i znatno povećalo BDP zemlje?

Nije se promijenilo ništa. Ovih dana, na susretu Kluba izvoznika tjednika ‘Lider’, sudionici su ovako pobrojali svoje nevolje: prejaka kuna, visoka cijena rada i brzi rast cijena električne energije. A što im je odgovorio ministar Tomislav Ćorić? Da im Vlada namjerava smanjiti troškove rezanjem parafiskalnih nameta i poticanjem projekata energetske učinkovitosti. Na prvu loptu, to može zvučati kao razgovor gluhih. Ali nije. I ministar je govorio o prejakoj kuni, ali je ostao dosljedno na politici kojom su sve dosadašnje vlade željele riješiti problem. Nisu htjele oslabiti kunu prema euru (da se ne bi zamjerili jakim interesima u zemlji i inozemstvu, ali i zbog straha od inflacije), već smanjiti domaće troškove. Odnosno, umjesto devalvacije kune (i sama riječ ‘devalvacija’ toliko je odiozna da se koristi eufemizam deprecijacija, dakle nije šija nego vrat) provodila se tzv. unutrašnja devalvacija. Posljedice su vidljive i u zdravstvu i u školstvu i u socijalnoj skrbi i na mirovinama koje se više ne mogu smanjiti, pa se praktički pokušavaju ukinuti… Sve je to, međutim, ostalo bez ikakvog pozitivnog rezultata. Konkurentnost privrede nije povećana, pa je proizvodnja s iole višom dodanom vrijednošću postala samo uspomena na bolju prošlost. Jedino su strani interesi u Hrvatskoj (preko banaka i uvoznika) ostali netaknuti.

I tako sve do opće pobune dijela žrtava unutrašnje devalvacije, onih koji su plaćeni iz proračuna, a to su istovremeno i jedini koji su listom zaposleni na neodređeno vrijeme i sindikalno organizirani. U privatnom sektoru prevladavaju niže kvalifikacije i prekarni rad, pa su tu pobune, kad do njih dođe, mnogo ružnije. Jedna od takvih bila je pobuna žutih prsluka na pariškim ulicama, a druga upravo trese Čile. Vlada je, kako se čini, shvatila opasnost i odlučila udovoljiti zahtjevima sindikata. Da bi to napravila, a ipak sačuvala stabilnost, ona je morala odustati od politike unutrašnje devalvacije. Najbolji dokaz toga je da odustaje od smanjenja PDV-a (sa 25 na 24 posto) i da će novac koji će ostati u proračunu ubuduće davati za veće plaće. Dakle, umjesto da smanji trošak proizvodnje, ona će novac usmjeriti u potrošnju. Doduše, prijašnje smanjenje PDV-a pokazalo je da pola tog novca i tako uzimaju trgovci, ali polovica bi ipak, barem u teoriji, trebala učiniti konkurentnijom robu u našim dućanima.

Odustajanje od smanjenja PDV-a, inače, nije loš potez. Riječ je o općem smanjenju, kojim bi se učinila konkurentnijim uvozna, kao i domaća roba. Loše je što se novac koji ostaje u proračunu usmjerava u finalnu potrošnju, umjesto da se smanje neki drugi porezi. Koji? Nije važno, bitno je da budu oni koji pomažu samo domaćem gospodarstvu i tako barem djelomično kompenziraju tragične posljedice prejake kune. To bi bilo u skladu i s tom nesretnom politikom unutrašnje devalvacije.

Odustajući od nje, Vlada je pokazala da je shvatila u kojem svijetu živimo. Preostaje nada kako je to učinila na vrijeme i da ćemo, barem zasad, izbjeći najgore posljedice neoliberalne politike koja omogućava kapitalu da grebe i samo dno zdjele radno ovisnog stanovništva. Da neće gorjeti i naše ulice. Do toga je uvijek samo jedan korak, pogotovo u vrijeme dubokog osjećaja razočaranja i opće indignacije, s kojim Hrvatska danas živi. To je plodno tlo za sve proroke sudnjeg dana i populiste koji nude prijeka rješenja i grješne jarce ili otvoreno zagovaraju fašizam. Naši spremno čekaju svoju šansu. Tko će im se suprotstaviti? Ona šaka jada u SDP-u? Ili sindikati koji uživaju u svojoj novoj važnosti, po svemu sudeći nesvjesni kojeg su belzebuba povukli za rep?

Preostaje pitanje čime će Vlada zamijeniti dosadašnju politiku unutrašnje devalvacije. Točnije, je li uopće svjesna da je toj politici došao kraj ili misli glavinjati kao dosad, zavaravajući se nekim mic po mic napretkom. Ne možemo trošiti ono što nemamo, poručuje Andrej Plenković. Zvuči dobro, ali Hrvatska danas treba mnogo više. Treba politiku koja će bitno povećati to što imamo. Treba politiku brzog gospodarskog rasta, koja će zaustaviti dugogodišnje propadanje i odlijepiti je od dna Europske unije. Jednostavno rečeno, treba stvaranje uvjeta u kojima će se moći razvijati konkurentna proizvodnja, posebno ona s većom dodanom vrijednošću. A to ne ide s prejakom kunom.

Pa ipak, nevjerojatno su snažne legije boraca za status quo, koje su dosad kočile i još koče sve promjene, još od vremena dijaboličnog Borislava Škegre početkom 1990-ih godina, pa sve do plejboja Borisa Vujčića. One se sastoje od dobitnika prejake kune, bankara, uvoznika, pa čak i velikog dijela običnih građana uhvaćenih u klopku kredita s deviznom klauzulom. Ali zašto je druga strana tako slaba? Zašto usprkos propadanju prerađivačke industrije, ali i poljoprivrede, nema nikog dovoljno utjecajnog da to spriječi? Razlog je samo jedan. To je strah. I to strah da bi slabljenje kune dovelo do inflacije. Suočeni s tom opasnošću svi, a u prvom redu političari, bacaju koplje u trnje. Nitko ne želi riskirati da baš u njegovom mandatu demon inflacije ponovno iziđe iz boce. Zato, kak je, tak je, i nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. Da taj strah nije iracionalan zna svatko tko se sjeća vremena bivše Jugoslavije i njenih stalnih devalvacija.

Ali zašto je tada svaku devalvaciju slijedila nova inflacija? Zato što su je pokretali svi oni kojima devalvacija nije odgovarala, pa su povisivanjem cijena uspostavljali prijašnje stanje. Savezne vlade su se protiv toga borile zamrzavanjem cijena. Ali stvarna moć bila je u republikama, a one su pogodovale svojoj privredi. U tim uvjetima cijene se nisu mogle kontrolirati, što je i inače težak zadatak, pa je nastalo cinično pravilo da najbrže rastu zamrznute cijene.

U Hrvatskoj danas tog problema nema, a nema ni potrebe za zamrzavanjem. U zemlji s otvorenim granicama, slobodan uvoz i tržišna konkurencija najbolja su kontrola cijena. Ali postoji jedan segment u kojem te kontrole nema. To su javna i komunalna poduzeća sa svim svojim naknadama i uhljebima. Tko će vizionara Milana Bandića i još mnoge lokalne bandiće spriječiti da dižu cijene kako to njima odgovara? Tko to bude mogao, možda će se okuražiti da sruši i prejaku kunu. Tada bi se možda gradila i ona VW-ova tvornica iz snova.

portalnovosti

2 comments

  1. Briljantno.

  2. Gavrović je profesor, doktor.

Odgovori