Sve više ekonomski neaktivnih

Dok se često govori o izgubljenim radnim mjestima i povećanju stope nezaposlenosti kao posljedici krize izazvane pandemijom korona virusa, u pozadini ostaje jedan problem koji je i veći jer ostavlja dugoročnije posljedice od privremene nezaposlenosti. Radi se o naglom povećanju broja ekonomski neaktivnih osoba – radno sposobnih osoba koje nisu zaposlene, ali za razliku od nezaposlenih ne traže posao niti su dostupne za rad u kratkom roku. Termin ekonomski neaktivnih osoba pokriva različite skupine, poput studenata ili osoba koje su prestale raditi zbog teže bolesti, ali u kontekstu korone dvije najbitnije skupine predstavljaju tzv. obeshrabreni radnici, odnosno oni koji bi htjeli raditi ali ne traže posao jer misle da ga nemaju šanse pronaći i pojedinci (često žene) koji ne mogu raditi zbog brige  o članovima obitelji. Upravo su to i najčešće navođeni razlozi za izlazak iz radne snage posljednjih mjeseci: nedostupnost za rad zbog brige o djeci uslijed zatvaranja škola i dječjih vrtića, kao i odustajanje od potrage za poslom zbog nemogućnosti pronalaska posla u kriznim uvjetima (“obeshrabrenost”).

Povećanje broja ekonomski neaktivnih osoba u EU nakon izbijanja pandemije veće je od povećanja broja nezaposlenih: 2% onih koji su bili zaposleni u prvom kvartalu 2020. bili su nezaposleni u drugom, a 3.4% su postali ekonomski neaktivni između travnja i lipnja. U apsolutnim brojkama, 1.2 milijun zaposlenih postalo je nezaposleno zbog pandemije, ali čak 2.6 milijuna radnika postalo je ekonomski neaktivno. Tome treba dodati i 1.1 milijun nezaposlenih prije pandemije koji su postali ekonomski neaktivni u drugom kvartalu 2020. godine.

U SAD-u su brojke jednako zabrinjavajuće – samo u rujnu 617.000 žena napustilo je radnu snagu, gotovo 8 puta više nego muškaraca (78.000), prema podacima koje je vlada objavila prošlog petka. Polovica žena koje su postale ekonomski neaktivne su u dobi između 35 i 44 godine.

Prošlomjesečna stopa napuštanja radne snage za žene barem je djelomično posljedica nedostatka institucionalne skrbi o djeci, objasnio je Russel Price, glavni ekonomist u Ameripriseu. Zaposlenost u dječjim vrtićima još je u rujnu pala za gotovo 18% u odnosu na razinu prije pandemije, dodao je. Bez mogućnosti oslanjanja na dječje vrtiće i škole, obitelji često odlučuju da će onaj roditelj koji ima niže prihode (u velikoj većini obitelji to su majke) postati ekonomski neaktivan i brinuti o djeci. Ovo predstavlja najveći problem za samohrane roditelje (opet, većinom majke) o kojima još nema detaljnijih istraživanja, ali brojni anegdotalni primjeri ukazuju na trend prestanka rada i/ili preseljenja roditeljima.

Smanjenje broja ekonomski aktivnih osoba smanjuje stopu nezaposlenosti, pa bi se prilikom sagledavanja ekonomskih učinaka pandemije moralo gledati obje brojke da bi se dobila prava slika. Puno važnije od toga, dugoročne posljedice izbivanja s tržišta rada odnosno ekonomske neaktivnosti su izrazito štetne: na primjer, istraživanje koje je proveo Institute for Women’s Policy Research 2018. godine otkrilo je da pauza u karijeri od četiri ili više godina dovodi do nevjerojatnog smanjenja godišnje zarade za 65 posto, u usporedbi s padom od 39 posto nakon jednogodišnje pauze u radu. Zatvaranje škola i vrtića doprinosi dugoročnoj ekonomskoj neaktivnosti (većinom žena), što će imati dugoročne posljedice po njihove prihode i mogućnost zapošljavanja.

bilten

1 comment

  1. Hrvati su sve neaktivnija nacija. Mladi ekonomski, a stari seksualno. Ima li u RH života prije smrti?

Odgovori