Razdjelnici kao prijevara od milijardu kuna

 

Treću godinu zaredom na snazi je Zakon o tržištu toplinske energije kojim je, u srpnju 2013. godine, proglašeno postojanje tržišta na kojem bi potrošači trebali imati priliku birati između različitih tvrtki koje ih opskrbljuju »centralim« grijanjem, proizvedenim u toplanama ili gradskim kotlovnicama.

Tog tržišta još nema, niti će ga biti, budući da se alternativnim opskrbljivačima ne isplati graditi vlastite distributivne mreže, odnosno konkurirati prirodnom monopolu HEP-Toplinarstva, Energa i još drugih 14 tvrtki koje griju ukupno 153,5 tisuća potrošača u Hrvatskoj.Od 2013. godine niti jedan potrošač nije promijenio opskrbljivača »centralnim« grijanjem, što u odgovoru Novom listu potvrđuje i Hrvatska energetska regulatorna agencija (HERA). Time je i postojanje zakona o »tržištu« potpuno apsurdno. Po svemu sudeći, zadaća ovog zakona bila je sve potrošače obavezati da, najkasnije do kraja ove godine, ugrade razdjelnike topline, koji nisu mjerila potrošnje toplinske energije, već samo registriraju impulse prema količini potrošene energije na svakom radijatoru u prostoru, a onda se ukupna količina grijanja isporučena cijeloj zgradi raspodjeljuje na stanove. Zakonom je zapravo otvoreno fiktivno tržište kako bi se postojećim distributerima topline omogućilo da sami određuju svoje cijene, i da ih nitko u tome ne kontrolira.

Osim što nemaju mogućnost odabira alternativnih opskbljivača na »tržištu« toplinske energije, potrošači se nemaju kome ni požaliti na energetske subjekte jer su oni zakonom prije tri godine, također, proglašeni »kupcima topline«, i zato ne podliježu nadzoru regulatora, HERA-e. Energo, HEP-Toplinarstvo i drugi su, istovremeno, proizvođači, distributeri i opskrbljivači potrošača – sve što su bili i desetljećima prije, no sad su, unatrag tri godine, i »kupci« koji toplinu kupuju od sebe samih.

– Činjenica je da, iako postoji zakonska mogućnost, do sada nije došlo do značajnijeg razvoja konkurencije, potvrđuju u HERA-i.

Krajnji kupci, napominju, imaju pravo sami odabrati i promijeniti opskrbljivača, iako nije jasno kako bi se, primjerice, sadašnji Energov kupac iz Rijeke mogao »prebaciti« HEP-Toplani iz Zagreba, jer bi HEP morao u tom slučaju i opet koristiti Energovu mrežu, i od Energa kupovati toplinu, da bi je dalje isporučio po još višim cijenama od Energovih.

Do srpnja 2013. na snazi je bio Zakon o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom iz 2005. godine, prilagođen čak i današnjim zahtjevima EU-a. Zahvaljujući tom, starom zakonu, HERA je nadgledala cijenu koju su toplinarske firme naplaćivale potrošačima, što već treću godinu zaredom nije slučaj.

Rezultat toga je, primjerice, cijena Energa koji je, kažu podaci za 2014. godinu, Fini prijavio prihod od isporuke topline za grijanje i toplu vodu u iznosu od 42,43 milijuna kuna, a isporučio je oko 50 tisuća megavatsati. To znači da je prosječna cijena isporučenog MWh topline u Rijeci 835 kuna za MWh, dok je sam Energo, kao i svi distributeri plina u Hrvatskoj, plin za svoje kotlovnice nabavljao po cijeni od 259 kuna za MWh, dakle triput nižoj od prodajne cijene topline.

Istovremeno, u 2014. je, prema podacima HERA-e, cijena električne energije za krajnje kupce, čija je proizvodnja daleko skuplja od proizvodnje topline, iznosila 790 kuna po MWh. Cijena toplinske energije, kad se uračuna ulazna cijena plina od, trenutačno, 230 kuna po megavatsatu, gubici u mreži, marža distributera i opskrbljivača plus stalni troškovi poslovanja, ne bi smjela prelaziti 400 kuna po MWh.

Kako doznaje Novi list, dva mjeseca prije donošenja Zakona o tržištu toplinske energije, u svibnju 2013., dansku tvrtku Danfoss, koja je proizvođač ventila koji se ugrađuju na radijatore u sklopu ugradnje razdjelnika, i koja surađuje s danskom tvrtkom Brunata čiji su razdjelnici, posjetili su, zajedno, Cvjetko Zorović kao viši savjetnik za toplinarstvo pri Ministarstvu gospodarstva, tadašnji direktor HEP Toplinarstva Robert Krklec, član upravnog vijeća HERA-e Dalibor Pudić te direktor HERA-inog Sektora za toplinsku energiju Tomislav Benčić.

Nekima od njih danska je tvrtka pokrila i dio troškova boravka u Kopenhagenu. Iz HEP-a je našem listu potvđeno da su Krklec, predstavnici Ministarstva i HERA-e tada boravili u Kopenhagenu te posjetili i Danfoss. Zašto je itko odlazio u privatnu tvrtku za proizvodnju opreme koja se danas ugrađuje u Hrvatskoj, a pogotovo, zajedno, predstavnici HERA-e kao regulatora, HEP-a koji toplinu prodaje i zakonodavca – nisu nam obrazložili ni u Ministarstvu niti u HERA-i ili HEP-u. Iz HEP-a samo odgovaraju kako je bila riječ o službenom posjetu unutar kojeg su hrvatski predstavnici posjetili i Dansku energetsku regulatornu agenciju, tamošnje vodeće distributere toplinske energije te Danfoss.

»Svrha puta je bila razmjena iskustava vezanih za sektor toplinske energije u smislu zakonske regulative, budući da je Danska, a poglavito Kopenhagen, poznata kao jedna od zemalja u kojoj je sustav toplinarstva na najvišem stupnju razvoja«, zaljučuju u HEP-u. U Danskoj, provjerili smo, regulatorna agencija regulira cijene toplinske energije, a isporučena toplina se mjeri ne individualno po kućanstvima, kao što je kod nas sad propisano, već na razini cijele zgrade. Potrošači mogu, samo ako žele, ugraditi razdjelnike, no u najvećem broju slučajeva zgrada troškove stanova dijeli prema kvadraturi stanova.

Do kraja ove godine svi potrošači »centralnog« grijanja u Hrvatskoj moraju ugraditi razdjelnike topline, što će ih ukupno koštati, na razini cijele Hrvatske, procjene su, oko milijardu kuna. U spornom Zakonu o tržištu toplinske energije razdjelnici su navedeni kao obaveza propisana EU direktivom, makar direktiva o energetskoj učinkovitosti navodi kako se oni »mogu« ugraditi ukoliko studija isplativosti pokaže njihovu opravdanost. Takve studije kod nas nikad nisu napravljene. Druge države članice EU-a napravile su studije i upozorile EU na neisplativost razdjelnika. Iz tog razloga EU provodi reviziju svoje direktive te od svih država članica prikuplja mišljenje o razdjelnicima. Hrvatska je još prije tri godine, međutim, zakonom propisala njihovu obaveznu ugradnju, pod prijetnom kazni potrošačima od 10.000 do čak 50.000 kuna. Razdjelnici, pritom, uopće nisu mjerni uređaji, i prema Zakonu o mjeriteljstvu niti ne mogu biti propisani kao obavezni za ugradnju.

Ugrađeni razdjelnici služe za podjelu potrošene toplinske energije samo u ogrjevnoj sezoni. Izvan ogrjevne sezone ne služe ničem, osim plaćanju paušala za njihovo očitanje. Ugradnjom razdjelnika stanar može utjecati samo na dio svog računa, dok se preostali dio opet raspodjeljuje na stanare prema površini stana. Štoviše, od ožujka prošle godine novi pravilnik kaže da što je ušteda u kućanstvima veća, više će se računa za grijanje plaćati ovisno o kvadraturi stana, odnosno manje ovisno o onome što pokažu razdjelnici.

Postavlja se pitanje zbog čega je prije tri godine uvedena obaveza ugradnje razdjelnika, a sad, kad se pokazalo da donose visoke račune, pogotovo u lošim zgradama u kojima se toplina teško zadržava, Ministarstvo gospodarstva mijenja pravilnike i povećava podjelu troška prema kvadraturi. Time indirektno priznaje da je korištenje razdjelnika nepravično. Milijarda kuna, koliko će potrošače ukupno koštati ugradnja razdjelnika, novac je koji je mogao biti potrošen na energetsku obnovu zgrada, i još veće uštede.

Odgovori