Povratak u stvarnost: početak kraja turističke utopije

Rat je bio bolji! Ne baš tim riječima, ali baš s tim značenjem požalila se „Jutarnjem listu“ jedna iznajmljivačica iz okolice Pule, vlasnica desetak apartmana i četrdesetogodišnjeg iskustva u zimmer frei poslu. Nije, naravno da nije, samo njeno malo misto, od početka do kraja oslonjeno na turizam, nepopunjeno u dobu godine u kojem se zarađuje za život što počinje s krajem sezone i traje sve do početka naredne. Kukaju jednako i isto u turističkim zajednicama i hotelskim kompleksima, u srednjoj Dalmaciji i Istri, u zajednicama takozvanih malih ili nekako slično imenovanih iznajmljivača… Sve to novine uredno bilježe, donoseći i ono što je prema procjenama stručnjaka – čija je stručnost tolika da se galopiranje u propast ne usporava – uzrok podbačaja.

U najkraćem, Hrvatice i Hrvati su u apartmane pretvorili sve što se dalo pretvoriti, hotelski kapaciteti se nedovoljno brzo razvijaju i ne može se očekivati sto postotna popunjenost uz povećanje kapaciteta u privatnom smještaju od oko dvadeset posto godišnje. To u slobodnom prijevodu, ali uz slijepo vjerovanje podacima djelatnika u turizmu, znači da je posjeta malo, samo malo slabija nego prošle, rekordne godine, samo što je dojam drukčiji. Više je, je li, praznih kreveta zato što ih i općenito ima više.

„U srpnju smo, a popunjena je tek trećina od ukupno 1,66 milijuna turističkih ležajeva u Hrvatskoj. Na jednu iznajmljenu postelju, dakle, dvije popeglane i zategnute još čekaju goste. To je prosjek, stvarno stanje je nešto drugačije: hoteli i kampovi bilježe 80 posto iskorištenosti svojih kapaciteta, a obiteljska domaćinstva ni pola od toga. Mnogi to tumače posljedicom nekontroliranog rasta tog takozvanog privatnog smještaja. U prvoj polovici ove godine u Hrvatskoj je registrirano više od 100 tisuća novih kreveta – u hotelima 6.400, u kampovima 8.000, a u privatnom smještaju čak 42.000. Tome treba dodati još 45.000 novih kreveta u takozvanom nekomercijalnom smještaju, što su u naravi vikendice, odnosno smještaj koji se načelno ne naplaćuje, ali također sudjeluje u turističkom prometu. Na taj način privatnih kreveta je zapravo 87.000 više, odnosno velika većina od ukupnih novih kapaciteta“, piše „Jutarnji“.

„Dvije su osnovne poruke. S tako velikim godišnjim rastom kapaciteta u privatnom smještaju jako je teško očekivati istu stopu popunjenosti. Tržište će teško to moći progutati. Nama treba promjena u ukupnoj strukturi smještajnih kapaciteta. Treba poticati rast hotela, jer oni stvaraju puno višu dodanu vrijednost i efekte za lokalnu zajednicu, od veće zaposlenosti i duže sezone pa nadalje. Hoteli u Hrvatskoj rade 170 dana u godini, a kampovi 70-80 dana, privatni smještaj još kraće. I to su razlozi zbog čega bi trebalo poticati rast smještajnih kapaciteta u hotelima, neovisno o tome radi li se o malim ili velikim hotelima. Nama se događa sve suprotno. Umjesto da popravljamo tu neoptimalnu strukturu kapaciteta u korist ukupne zajednice, događaju nam se stvari same po sebi. Idemo u pogrešnom pravcu. Ova situacija oko smanjenja zauzetosti objekata odgovor je na naš razvoj kojim mi ne upravljamo“, kazao je „Glasu Istre“ Veljko Ostojić, predsjednik Hrvatske udruge turizma.

Jurica Pavičić, splitski pisac, novinar i scenarist – i još štošta – u svojoj zbirci eseja, „Knjiga o jugu“, o kojoj smo pisali na Forumu.tm, ima nekoliko rečenica, da samo toliko, kojima je sve što se događa – najavio. Pavičić nije, jer je ozbiljan čovjek, ni prorok, niti astrolog, već netko tko poznaje povijest Dalmacije u kojoj se, kao i u drugim dijelovima uz more, nikada ne može akumulirati dovoljno iskustva da se istovjetna greška ne ponovi.

„Nakon prve i druge, moja zemlja počinje treći ciklus svoje utopije, svoje abortirane modernizacije. Oni koji znaju kako su prva dva završila, razumljivo znaju kako će i ovaj“, piše Pavičić.

Inače, prvi ciklus je bilo oslanjanje na vinsku kulturu koju je pojela jedna mala, opasna buba iz Amerike, pretvarajući vinograde u besplodna prostranstva. Drugi je, naravno, industrijalizacija od koje, kako znamo, nije ostalo ništa nakon tranzicijskog cunamija, globalizacije i posebice destruktivne hrvatske privatizacije poslije koje su, kako kaže Hladno pivo, preživjele kulise što ratuju sa statikom. Treća monokultura, odnosno ona karta na koju se stavilo sve, je turizam i on je, nakon niza godina kontinuiranog rasta posjeta i prihoda, u padu. Za sada ne velikom i svakako ne rapidnom, ali ipak padu.

Nesreća nikada ne dolazi sama. U Hrvatsku izgleda stiže u grupi, organizirano, posebice kada govorimo o turizmu. Nije ta gospodarska grana, kako je rekao bivši dekan splitskog Sveučilišta, dr. Ivo Babić, sporna sama po sebi, ali sporno jeste kada je bavljenje njome prinudno, kada ne postoji ništa drugo, kada između prodavanja vlastitog tinela i glumljenja gusara, te odlaska na posao u proizvodnju nečega, proklete mogućnosti izbora nema.

U nekim od najposjećenijih gradova turizam se nije dogodio zahvaljujući nekakvom planu i programu, studijama razvoja i strategiji povećanja ponude, već sam od sebe. U svim tim bivšim industrijskim centrima, poput Splita, Zadra i Šibenika, ka kojima se iznenada krenulo masovno, svijet se nije pripremao, nego prilagođavao novonastaloj situaciji. Posljedično, rastao je broj apartmana u privatnom smještaju za spomenutih, nevjerojatnih dvadesetak posto godišnje.

Naravno, gotovo nitko se za svo to vrijeme nije bavio rezultatima istraživanja, recimo, Hrvatskog instituta za turizam koji je uredno bilježio nezadovoljstvo gostiju lošim javnim prijevozom, sve neljubaznijim domaćinima iznerviranim neopisivim gužvama, te vječitim nedostatkom sadržaja ili, na pojedinim dijelovima obale, njihovim sudaranjem za potrebama starijih gostiju, onih što nisu došli na sex i ecstasy, već na sunčanje, kupanje i mir.

Utopija je zajebana: u nju se prestaje vjerovati tek nakon što nada umre posljednji puta i nestane zadnji dokaz da  nezaustavljivo propadanje nije jednosmjerno. A jeste, posebice za one što su, natjerani nuždom i plaćama od koji se ne može pristojno živjeti, krenuli rentati sve što se ponuditi može. Ukoliko je, kako Ostojić kaže, rješenje u povećanju hotelskih kapaciteta, to znači i odlijevanje kapitala: međunarodni lanci, oni što najbezbolnije mogu čekati povrat investicije, relativno brzo i lako mogu podići svoj broj kreveta, kao što mogu – i to već rade – najlakše doći do stranih radnika, spremnih da za pet-šest tisuća kuna, smještaj i hranu, služe koliko treba i što treba. Posljedično, profit kojeg će jednoga dana ostvarivati vlasnici, neće, kao što apartmani jesu, slati ovdašnju djecu na studije, starčad na liječenje, služiti kupnji automobila ili potrošnji u rijetkim otvorenim lokalima preko zime. Kapital, ma koliko mi šutjeli o tome, ima nacionalnost, a ona je vlasnikova, odakle god on dolazio, i ne asimilira se u novom mjestu boravka.

Suluda utrka za zaradom i općedruštvena težnja da se od Balkana pobjegne koliko god se može – a ne može nikako, jer je Hrvatska na Balkanu i istoj mjeri u kojoj je Šibenik u Hrvatskoj ili Rim u Italiji – rezultirali su ignorantskim odnosom prema gostima iz onih zemalja u kojima se, kada se kaže more, misli na područje od Konavala do Poreča, dakle prema Bosancima, Hercegovcima, Srbijancima, Slovencima…te Hrvatima na kraju. O rasizmu spram posjetitelja iz bivšeg Istočnog bloka, posebice Česima, već smo pisali, naravno uzalud, jer ih se i dalje nadmeno gleda kao u onim godinama kada su na odlasku put isplaćivali rasprodajom svega što su ponijeli.

Slijepo vjerovanje da će platežno moćniji Britanci, Skandinavci, Nijemci ili netko njima sličan, vječno dolaziti i prazniti bankomate, posljedica je povećanja njihovog broja, dok je ono, to povećanje, posljedica ratova, političkih prevrata, ekonomskih kriza i drugih nedaća u Turskoj, Tunisu, Egiptu, Grčkoj… No, tuđa muka ne traje vječno, pa se, evo sada, sukobljavaju naša očekivanja i njihov oporavak. A tamo je, treba li to naglasiti, isto lijepo i podosta jeftinije.

Skupa država, bogati gosti i shvaćanje malog obrta kao prilike da se do idućeg tjedna kupi još jedna kuća za keš, ljetovanje u Hrvatskoj čine skupom, jako skupom zabavom, kako za nekoga iz Zagreba ili Osijeka, e tako i za Čehe ili Mađare. Svijetu iz Manchestera ili Kopenhagena još uvijek smo jeftini, ali nismo jedini: gdje god je dobro i povoljnije, to je i njima privlačnije.

Tako smo, dakle, došli do još jednog razloga zbog kojeg na jedan popunjen, idu dva prazna kreveta. Jednostavno kazano: malo smo se precijenili. To malo je, naravno, uvjetno rečeno. Put automobilom od Zagreba do Srednje Dalmacije košta oko 1000 kuna u oba smjera. Vožnja od splitske ili zadarske luke do neke destinacije na tom području, od 500 do 900 u dva smjera, ovisno o udaljenosti. Autobusni, međugradski prijevoz je povoljniji i relativno dobar, ali je pokušaj vožnje po regijama, bilo da je riječ o Dalmaciji ili Istri, odlična prilika za testiranje živaca i izdržljivosti.

Nakon što se potroše ili novci ili živci, nerijetko oboje, za put, slijedi smještaj: 60 eura po večeri u najboljoj varijanti. Tako desetodnevni boravak za četveročlanu obitelj, računajući cestarinu samo od Zagreba, te spavanje, izađe na 5.000 kuna ili, u prijevodu, jedna hrvatska plaća treba samo da se kupi štogod za odmor, dođe, legne i vrati doma. Po dolasku, naravno, slijede iznenađenja: pivo za 20, 30 i više kuna, pizza za 60, rižot za oko 100, gin-tonic od 44 do 70… Ima i za više, itekako ima, ali i, istina, za manje, samo ne u zonama za turiste koji na odmor ne idu da bi istraživali skrivene kutke hrvatskog ugostiteljstva za ljude.

Turisti možda ne znaju, a Dalmatinci i Istrijani žive s još jednim lijepim običajem: svake, ali svake godine sredinom lipnja rastu cijene svega i svugdje, od žvaka na trafikama, do mesnog nareska u dućanima koji su skuplji što su manji i bliži plažama. U jednom takvom u Tučepima se konzerva hrvatskog piva od pola litra upravo prodaje za 17 kuna! Ono, to pivo, inače košta između osam i devet.

Pažljiviji čitatelji i čitateljice primijetili su da nisu navedene cijene prijevoza trajektom do otoka, sati parkinga – od dva eura pa do divnih 60 kuna – kao ni razni oblici dječje radosti, poput famoznih aqua parkova u koje se, istina, ne mora ići i svakako nije poželjno: u njima kune imaju izuzetno kratak rok trajanja.

Hrvatski turizam u prošlom stoljeću stvorili su Jadranska magistrala, subvencionirani odlasci na more, radnička odmarališta i hoteli koji nisu služili da odvoje ondašnje jugoslavenske od njemačkih ili švedskih građana. Taj turizam, međutim, nije bio primarna gospodarska grana, već nadogradnja na industriju i proizvodnju lakih metala i plastičnih papuča, šugamana i Pipija, salama i brodova. Bio je, drukčije rečeno, posljedica strateškog razvoja, planske ekonomije i mogućnosti izbora.

Ovaj današnji u kojem se stare gradske jezgre prazne od života, austrijske babe sudaraju sa engleskim partijanerima, ugostitelji boluju od stanovitog oblika autošovinizma – blaže mržnje sunarodnjaka koji neće potrošiti kao gospodin Olaf i gdja Brigite – velike ceste koštaju kao vrag, dok je na malim vražja gužva, posljedica je uništenja jednog i neizgradnje drugog sustava. Posljedicina posljedica je da je područje uz more prvo počelo ostajati bez medicinskih sestara, pedijatrica i učiteljica, jer se s plaćom iz javnog sektora ne može pokriti mjesec na skupom jugu, zatim bez zanimanja što se bolje plaćaju drugdje, od onih ugostiteljskih, pa do zanatskih, a evo, vidimo, polako nestaju i dragi gosti i gošće za koje se ulagalo u apartmane, zbog kojih su se mijenjali cjenici i kojima se moglo, jer se zgodno namjestilo, prodavati muda za bubrege, pošto je posao stao Grcima, Turcima, Egipćanima i Tunižanima. Samo što, eto, nije stao zauvijek.

Tko se, na kraju, pita kako dalje i što će biti, neka ponovi dvije Pavičićeve rečenice: „Nakon prve i druge, moja zemlja počinje treći ciklus svoje utopije, svoje abortirane modernizacije. Oni koji znaju kako su prva dva završila, razumljivo znaju kako će i ovaj“.

forum.tm

1 comment

  1. Gadno je o zelju drosnuti i s metar visine, a kamoli s visina našeg turističkog neba.

Odgovori