«

»

svi. 11 2019

Postkarbonska ekonomija u Hrvatskoj: budućnost ili SF?

Planiranje je pola budućnosti. No, u Hrvatskoj se poduzeća umjesto za zelenu tranziciju i otvaranje novih radnih mjesta pripremaju za propast. Primjeri međutim pokazuju da ne mora tako biti.

Pravednu tranziciju i otvaranje radnih mjesta budućnosti u korak prati energetska tranzicija. Uvriježeno je mišljenje da se razvoj energetskog sektora događa samo kroz razvoj velikih industrija i infrastrukture, što predvode velike korporacije, no iskustva zemalja koja su prošle preobrazbu pokazuju drugačije. Naime, upravo je razvoj manjih, lokalnih sustava taj koji će više pridonijeti energetskoj tranziciji. Dok su u Sjevernoj Europi lokalne zajednice u velikoj mjeri uključene u proizvodnju energije i stvaranje radnih mjesta, u jugoistočnim zemljama EU-u, u obnovljive izvore investiraju uglavnom velike kompanije (najčešće privatne) kojima na kraju pripadne dobit stečena proizvodnjom, a od čega lokalne zajednice i društvo u cjelini nemaju koristi.

Zabrinjavajuća je činjenica da je u Hrvatskoj energetska tranzicija odnosno prijelaz u postkarbonsko društvo prihvaćeno olako ili nije uopće prihvaćeno. Još uvijek su teme javnih rasprava investicije u bušotine u Jadranu ili termoelektrane na ugljen, na primjer Plomin C. Radi se o industrijama koje izumiru, a transformacija radnih mjesta odnosno restrukturiranje proizvodnje još se ne događa. Primjera ima bezbroj, neke od najvećih kompanija koje su se nekada nalazile u državnom vlasništvu, tipa INA, Petrokemija, brodogradilišta Uljanik i 3. Maj uglavnom otpuštaju radnike uz zanemarive otpremnine. Radnici su opravdano godine proveli u strahu od gubitka radnih mjesta jer nije postojala naznaka da bi se na postojećim pogonima mogla razviti neka druga, održiva industrija. Pritom, da je restrukturiranje kompanija provedeno na vrijeme i da je došlo do modernizacije ili u nekim slučajevima prenamjene pogona, radnici bi uz edukaciju i prekvalifikacije mogli ostati u svojim firmama do kraja radnog vijeka. Sve ovo zvuči kao bajka, no neke od kompanija u Europi znale su iskoristiti zanat i znanje koje su radnici godinama stjecali na radnim mjestima. Primjerice, jedan njemački gradić nakon propadanja brodogradilišta radnu snagu s dokova preusmjerio je u izgradnju vjetoroelektrana. U Hrvatskoj radnici u pravilu ostaju bez posla, prepušteni su sami sebi te su osuđeni na traženje poslova u inozemstvu ili na prekvalifikacije o vlastitom trošku, što je daleko najlošije rješenje.

Transformacija tržišta rada

Od većih državnih kompanija, jedino HEP nije privatiziran, no ni to nije pomoglo kako bi kompanija uložila u obnovljive izvore u užem smislu (ne računajući hidroenergiju), u energiju vjetra i sunca. Naime, prije nekoliko godina HEP je imao tvrtku kćer “Obnovljivi izvor”, ali je ona zbog lošeg planiranja završila bez “domaćih” investicija. Kako to kod nas obično biva, situaciju su iskoristili strani ulagači koji su potpisali povoljne ugovore s HEP-om i dobili sva prava, a nikakve obveze. Postoje rijetki pozitivni primjeri pravedne tranzicije u Hrvatskoj, a događaju se na lokalnim razinama. Kod nas su svijetli primjeri otok Krk i krčko komunalno poduzeće Ponikve gdje se već godinama radi na energetskoj tranziciji koja doprinosi razvoju lokalne zajednice i otvaranju zelenih radnih mjesta. Lokalna zajednica u suradnji s lokalnim komunalnim poduzećem radi na sustavu odvojenog prikupljanja otpada od 2005. godine, te od 2014. razvijaju različite energetske programe. Osmislili su i izradili strategiju prema kojoj do 2030. godine planiraju emitirati nula posto štetnih plinova i postati energetski neovisan otok. Takve lokalne inicijative pridonose lokalnoj ekonomiji i generiraju prijeko potrebna radna mjesta, a ukazuju na to da promjenama na općem ekonomskom planu treba težiti kroz lokalni razvoj.

Za Hrvatsku postoje studije kao što je ona iz 2015. godine koju je naručio Greenpaece Hrvatska u suradnji s Fakultetom strojarstva i brodogradnje i Zelenom energetskom zadrugom. Istraživanje ukazuje da u Hrvatskoj postoji veliki potencijal za iskorištavanje sunca, vjetra, vode i ostalih obnovljivih izvora energije. Prema toj studiji u proizvodna postrojenja trebalo bi investirati 13 milijardi eura, a analiza pokazuje da bi se tijekom tranzicije uvelike smanjio uvoz energenata, čime bi se uštedjelo 4 do 5 milijardi eura godišnje te bi se otvorilo 65.180 novih radnih mjesta, ili u boljem scenariju 192.000, ako uključimo radna mjesta za proizvodnju biogoriva. Dodatno bi se izbjeglo 1,8 do 1,9 milijuna tona emisija CO2, a ušteđeni novac mogao bi se upotrijebiti za druge investicije koje bi otvarale dodatna radna mjesta. Ove brojke lijepo zvuče na papiru, no trenutno ne postoje političko ekonomski uvjeti koji bi potaknuli implementaciju sličnih projekata.

Zelena radna mjesta u EU

EU se obvezala do 2030. zadovoljavati 32 posto svojih potreba za energijom iz obnovljivih izvora energije. Države članice također trebaju osigurati da najmanje 14 posto goriva u sektoru prometa dolazi iz obnovljivih izvora. Zajedno, ove direktive daju okvir za razvoj kako energetskog sektora tako i općenito ekonomije Europske unije do 2050. godine, s krajnjim ciljem da se potpuno prijeđe na održivo korištenje resursa. Prema podacima Europske komisije, više od 20 milijuna poslova u Europi već je povezano s okolišem, a taj sektor i u godinama krize bilježi rast. Od 2008. do 2010. godine u sektoru obnovljive energije stvoreno je oko milijun radnih mjesta, a cijeli se sektor pokazao otpornim na krizu. Ako Europa uspješno usvoji klimatske strategije s ciljem smanjenja emisija na 90 posto u odnosu na stanje iz 1990. godine, do 2050. godine u sektoru obnovljivaca prema nekim proračunima nastalo bi do 6 milijuna novih radnih mjesta. Otvaranja zelenih radnih mjesta naročito su česta u sektorima poput graditeljstva, proizvodnje solarnih elektrana i vjetroelektrana te istraživanja tehnologija namijenjenih štednji energije i resursa, u čemu su predvodnici Norveška, Danska i Njemačka, no i u drugim, manje razvijenim zemljama EU, događaju se pozitivni pomaci.

Na primjer, Češka je provela nacionalni program zelenih ušteda na temelju potpora financiranih iz javnih sredstava prikupljenih iz kvota za ispuštanje ugljičnog dioksida. Taj je program rezultirao otvaranjem 16.000 radnih mjesta, uglavnom u sektoru graditeljstva. U istom članku navodi se i podatak da organska poljoprivreda u Velikoj Britaniji kreira čak 32 posto više radnih mjesta nego konvencionalna poljoprivreda. Ako uzmemo u obzir da udio organske, u ukupnoj poljoprivredi iznosi svega 4 posto, jasno je da bi se taj pozitivni efekt mogao i uvišestručiti. Također, navodi se i podatak da recikliranje 10.000 tona otpada u EU otvara u prosjeku 250 radnih mjesta, a spalionice otpada ili zakopavanje otpada u zemlju svega 20 do 40. Navedeni primjeri govore koliko investiranje u održive, zelene poslove može biti od koristi, kako za ekonomsku računicu tako i za lokalnu zajednicu i čitavu planetu.

Premda se u navedenim zemljama Europske unije otvaraju “zelena” radna mjesta, to ne znači nužno da je tranzicija za radnike jednostavna i sigurna. Za prekvalifikaciju i prelazak na nova radna mjesta radnicima je potrebno osigurati socijalnu sigurnost, odnosno egzistenciju dok prolaze edukaciju za novi posao. Problematično što je javna potrošnja za obuku i potporu radne snage u većini zemalja članica OECD-a neprestance u padu. Kako bi se držao korak s promjenama, dosadašnji model obrazovanja potrebno je nadograditi kontinuiranim stjecanjem znanja na radnom mjestu. Programi strukovnog usavršavanja i obrazovanja moraju omogućiti i radniku koji je 30 godina radio u rudniku ugljena prekvalifikaciju i usvajanje novih vještina potrebnih na zelenom radnom mjestu.

Automatizacija i socijalna sigurnost

Sljedećih nekoliko godina svjetsko gospodarstvo suočit će se s preraspodjelom desetaka milijuna radnika, a automatizacija rada i energetska tranzicija promijenit će svijet rada kakvim ga poznajemo danas. Prema nedavnom izvještaju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) automatizacija bi u idućih 15 do 20 godina mogla rezultirati gašenjem do 14 posto radnih mjesta u 36 zemalja članica ove organizacije. Također, prema izvješću McKinsey Global Instituta do 2030. godine čak 375 milijuna radnika diljem svijeta suočit će se s promjenom kategorije zanimanja. Transformacija radnih mjesta kroz 20. stoljeće tekla je relativno sporo i odvijala se kroz nekoliko desetljeća, što je radnicima pružilo priliku da ostanu na jednom radnom mjestu dok ne ispune uvjete za mirovinu.

Danas se promjene odvijaju puno brže i veliki broj radnika potrebu za prekvalifikacijom ili prelazak na potpuno novo radno mjesto doživi i nekoliko puta za vrijeme radnog vijeka. Navedeno je ogromni izazov kako za pojedinca tako i za tržište rada i ekonomski sustav u cjelini. S druge strane, potrebno je uzeti u obzir da i zelena radna mjesta nastaju vođena strategijama onih koji kontroliraju sredstva za proizvodnju i krupni kapital, a koji su primarno navođeni profitnim interesima, što bez snažnog pritiska države koja bi trebala – u žanru proklamiranog “socijalnog dijaloga” stati na stranu slabijih i zaštiti njihova radna i socijalna prava kako bi se realizirali, makar neki elementi, pravedne tranzicije.

Da se vratimo na početak teksta, rješenje za pravednu tranzciiju pokretanje je zelene ekonomije na lokalnim nivoima, te naravno pritisak na političke i ekonomske donosioce odluka, a s ciljem usuglašavanja socijalno i ekonomski pravednih zakonskih regulativa. Iako je teško za vjerovati da je u uvjetima ekonomske periferije moguće išta iole slično pravednoj tranziciji, pritisak odozdo i djelovanje na lokalnim razinama i dalje nude nadu u male subverzije. Primjer tome je otok Krk, a pokazuje u konačnici koliko je pravovremeno planiranje bitno za razvoj ekonomskih potencijala.

bilten

Odgovori