«

»

lis. 12 2017

Poskupljenja i porezi, mogućnosti i otpori

Iako se prema razglašenim pokazateljima hrvatska ekonomija “oporavlja”, javnost je neprestano bombardirana najavama novih poskupljenja i davanja. Sve to izaziva opravdano nezadovoljstvo, no ono ne nalazi uvijek suvisao izraz. U polemikama oko toga treba li više naplaćivati određenu imovinu ili “usluge”, sasvim se ignorira da je moguć i porezni sustav koji je usmjeren ublažavanju, a ne povećavanju socijalnih razlika.

Visina poreznih i neporeznih opterećenja česta je tema medijskih napisa u Hrvatskoj. Ne bez razloga, jer vladina ekonomska politika ne baca mnogo dalje od razrade poreznih shema što navodno privlače investitore i regeneriraju ekonomiju. No problem je što u korporativnim medijima dominira zaluđena manihejska slika svijeta: porezi su zlo što bezdušno guše inicijativu u dobrom privatnom sektoru. U vodećim medijima (Jutarnji, Večernji, 24 sata…) i popularnim web portalima (Index.hr) gotovo je nemoguće pronaći pogled što odstupa od ove linije, stava koji nam ponavlja da treba rasteretiti ekonomiju, ili, preciznije rečeno, osloboditi kapitaliste plaćanja poreza.

Sve to ipak ne znači da ne postoji problem s visinom javnih davanja i posve razumljivim nezadovoljstvom. Ne radi se samo o uvođenju novih poreza nego općenito o previsokim davanjima za nužne društvene usluge poput struje, grijanja, vode i komunalnog otpada pa sve do kontroverznog opterećenja za javnu televiziju. Većina stanovništva prima (ako prima) preniske plaće i penzije u odnosu na cijene ovih usluga i svako poskupljenje doživljava kao još jednu nepravdu.

Ne treba stoga biti iznenađen što su marginalci iz “libertarijanske” udruge Lipa uspjeli u rekordnom vremenu mobilizirati velik broj ljudi (prije svega srednje klase) protiv poreza na nekretnine. Ili se čuditi političkom uspjehu MOST-a, izraslom na imidžu antibirokratske stranke. Ili pak trenutnom rastu Živog zida, jer brojne ovrhe (i posljedične deložacije) proizlaze upravo iz nemogućnosti plaćanja neke od ovih usluga. Više je neobično što ove teme izrazito malo zaokupljaju druge političke snage iako su direktan odraz nejednakog odnosa države, kapitala i rada. Regionalno osvježenje tek dolazi iz Bugarske gdje su se pojedine udruge okupile u koaliciju protiv nejednakih i nepoštenih poreza te zatekle gorljive zagovornike tržišta koji temu poreza smatraju svojim terenom.

Dominacija regresivnih poreza

Malo tko bi mogao poreći da i hrvatska društvena realnost odiše s dovoljno materijala za slične inicijative. Rasplet Agrokorovog bankrota na površinu donosi mnoge zanimljivosti. Neki je dan objavljen podatak da u zadnjih 17 godina porezna uprava uopće nije u ulazila u urede 146 velikih poreznih obveznika, a još smo prije pola godine saznali da Agrokor duguje državi najmanje 220 milijuna kuna. Naprosto svjedočimo tome da bogati uopće ne plaćaju poreze ili im računovodstvene knjige nitko ne nadzire ili im se naplata odgađa. Istovremeno za minimalni porezni dug od nekoliko stotina kuna Porezna uprava brzo šalje opomenu pred tužbu.

Sastavni je to dio poreznog sustava u kojem su opterećenja oštro nagnuta prema najsiromašnijima. Najbolji primjer je porez na dodanu vrijednost (PDV) sa stopom od 25 posto, koji jednako plaćaju svi. Koliko PDV dominira prihodima od poreza pokazuje podatak da iznosi 63,8 posto svih prihoda dok je prosjek Europske Unije 28 posto. Istovremeno, prihod od trošarina ima udjel 20,4 posto, porez na dobit ima udjel od 9,1 posto, a porez na dohodak ima udjel svega 3 posto. Prihodi od oporezivanja dobiti, dividendi i štednje su među najnižima u Europskoj uniji, iako je upravo štednja sektor gdje je vidljiva najveća koncentracija bogatstva, pa bi definitivno imalo smisla oporezivati štednju višim stopama. Trenutno se oporezuje samo kamata od oročene štednje po stopi od 12 posto.

Zadnje porezne izmjene od prošle godine (kao nastavak onih iz 2014. godine) upravo su konsolidirale sustav gdje se teret prebacuje na leđa siromašnima. Porez na dobit je smanjen, pa korporacije plaćaju još manje, ako im porezna uprava ne gleda kroz prste. Progresivnost poreza na dohodak skoro je u potpunosti ukinuta. Svi do 17,5 hiljada kuna, a to je 99 posto radnika, plaćaju istu stopu od 24 posto, pa istu stopu plaća netko od četiri hiljade kuna i netko tko prima četiri puta više. Podignuta je stopa PDV-a na usluge u turizmu, a honorarci s mizernim primanjima opterećeni doprinosima. Predviđen je bio i porez na nekretnine kao zamjena za komunalnu naknadu (barem u prvoj fazi), ali je Vlada za sada odgodila njegovu primjenu. Porez na nekretnine također bi imao regresivni karakter jer bi istu stopu plaćali i penzioneri i vikendaši i vilaši.

Nova poskupljenja, novi porezi

No sve te izmjene kao da ipak nisu dovoljno. Struja je poskupila nakon podizanja naknade za obnovljive izvore energije, i to unatoč tome što je HEP ostvario dobit od dvije milijarde kuna 2016. godine. Zapravo cijeli zakon o obnovljivim izvorima energije po kojem je HEP obvezan otkupljivati struju od privatnih proizvođača (zašto primjerice sam ne investira?), a čiji se trošak putem naknade prebacuje na krajnje potrošače, izgleda kao još jedna shema kriminalnog karaktera. Iz sfere energetike došla je i obveza ugradnje razdjelnika, što većini korisnika višestruko podiglo račune, a firmama sa svega 20 hiljada temeljnog kapitala donijelo milijunske poslove. U međuvremenu se priprema poskupljenje vode do 30 posto, zbog promjene obračuna naknada.

Zbog nagomilanih dugova situacija u javnom zdravstvu nije puno svjetlija, pa ministar najavljuje dizanje trošarina na cigarete, alkohol, igre na sreću ili dodatno oporezivanje mobitela. Prvotna ideja je bila da se digne dosadašnja naknada od 70 kuna za dopunsko zdravstveno, ali se od toga odustalo. Već desetljećima svjedočimo da se sustav javnog zdravstva sistemski uništava zanemarivanjem i poticanjem privatnih poliklinika, a krajnje posljedice i ovdje snose oni kojima bi trebao biti namijenjen – svima koji su u potrebi zdravstvene skrbi. Pritom, privatne inicijative i bolju skrb za bogate ministar pravda otvorenim klasnim prezirom i već uobičajenom opomenom da više nismo u komunizmu.

Sva ova poskupljenja i najave novih poreza događaju se, paradoksalno, u vrijeme dok državni budžet nikada nije stajao bolje, čak ni u vrijeme sanaderovskog kreditnog booma. Prošlogodišnji deficit iznosio je svega 0,8 posto BDP-a (planiran na 1,6 posto), a u prvih 6 mjeseci 2017. godine deficit iznosi svega 0,4 posto (planiran na 1,9). Dakle, punjenje proračuna nadmašuje sva očekivanja i planove i to u vremenu kada je broj zaposlenih i BDP još uvijek debelo ispod pretkriznih vremena. Otkuda dolazi oporavak? Preko leđa sve potplaćenijih i potpuno nezaštićenih radnika i radnica, čije je izrabljivanje dobrim dijelom generirala bivša socijaldemokratska vlada fleksibiliziranjem radne snage preko zakona o radu i stručnog osposobljavanja.

Radnici i porezi

Sistemski pritisnuti radnice i radnici nose oporavak profitnih marži, a time i oporavak ekonomije i uspješno punjenje budžeta. Ali njihova davanja za kolektivnu potrošnju i neophodne javne usluge u povratku su vrlo ograničena. Dopunsku zdravstvenu skrb svejedno moraju platiti sami. U školama po djeci šalju novac za papir i kredu. Cijene struje, vode i grijanja dodatno će porasti. Logično je onda postaviti pitanje: kuda onda odlazi novac? Što su prioriteti? Rast povlaštenih penzija za 10 posto? Veća izdvajanja za vojsku? Nova prava ratnih veterana? Veće subvencije kapitalu? Križni put pod morem?

Dominacija regresivnih poreza, financiranje škola i bolnica samo do točke njihove gole održivosti, ali zato reprezentativna potrošnja na sumanute simboličke manifestacije, s pravom dovode do građanskog bijesa. Ili dovode do straha i panike kao u slučaju poreza na nekretnine. U takvom okruženju, korporativni mediji i njihovi gorljivi komentatori odbacuju cjelokupni institucionalni sistem kolektivne potrošnje. Ništa ne zaslužuje da bude javno i kolektivno, sve treba privatizirati, privatno je uvijek superiornije i efikasnije. Doduše, manje spominju da privatno funkcionira isključivo po principu profita i korisno je samo ako ga možete platiti. I nije to samo stvar principa, nerijetko se iza tih poziva krije i vlastiti apetit da se u privatizacijskom procesu preuzme ono što je još uvijek pod javnom kontrolom.

Porezni sustav neizbježno zahtijeva reforme, poreze usmjerene na bogate i kontrole što onemogućuju kreativno računovodstvo ili transfere u offshore zone. Državnom budžetu neophodni su drukčiji prioriteti tako da sustavi kolektivne potrošnje ne budu tržišno otuđeni mehanizmi koji ovrhama kamatare sve veći broj osiromašenih. Ovo je sve širi teren političke borbe jer kako društvo sve više propada, materijalna neizvjesnost guta sve veći broj ljudi. Zainteresiranima za socijalnu pravdu ne preostaje drugo nego da u središte postave promišljanje njihovog materijalnog interesa, jer ako oni neće, postavit će neki drugi, samo to neće biti interes najšireg već najužeg sloja.

bilten

 

 

Odgovori