Porezni “agregati” siromaštva

Obespravljenoj masi radne sirotinje ništa, a tisuće onima koji ionako lagodno žive.

Kad je netko na poziciji ministra gospodarstva, kao što Tomislav Ćorić jest, u stanju javno, u središnjem Dnevniku HTV-a – dakle, u državnom mediju, pardon tzv. javnoj medijskoj kući HRT-u – mrtav-hladan izvaliti nepismeno-birokratsku besadržajnicu da je “cilj” petog kruga (sic transit) vladine porezne reforme “povećanje agregatne potražnje i dodatni impuls gospodarskom oporavku u 2021. godini”, onda tom liku ne treba vjerovati da je uopće svjestan što govori. Ne zato jer ni jedan jedini ekonomist na Globusu pojma nema što je to agregatna potražnja (pazi: “agregatna”, sic transit) niti ta sintagma postoji i u jednom udžbeniku političke ekonomije, odnosno što bi konkretno imao značiti Čorićev impuls (pazi: “impuls”, sic transit) gospodarskom oporavku već ne treba vjerovati Plenkovićevom ministru zbog statističkih činjenica koje izravno dokazuju da ni prethodna četiri kruga porezne reforme nisu polučila najavljen isti “cilj”. Da jesu, peti krug ne bi bio potreban. Naime, radi “povećanja agregatne potražnje” te “impulsa gospodarskom oporavku”.

Radni bi narod bio koliko-toliko zadovoljan, jer bi prosječne plaće bile bar koju stotinu eura iznad još nedosegnute tisućice, radna mjesta sigurnija i uvjeti na poslu humani makar kao u skandinavskom “socijalizmu”, ako ne i bolji, a gospodarstvo bi funkcioniralo samoodrživo, neovisno o političkoj intervenciji i reformskim obećanjima koja se uredno – ne ostvaruju. U sva četiri prethodna porezna kruga – svaki put prilagođena interesima velikih i moćnih u preljubu s državom po kroju vladajuće politike – najlošije su bili prolazili najbrojniji među zaposlenima: radnici na minimalcu, oni s niskim i prosječnim plaćama. “Reforma” je uredno preskakala te na minimalcu ili s tek nešto višim plaćama, a prosječnih se sjetila sa stotinjak kuna plus-minus eda bi u “reformskom” džepu bilo za izdašno namiriti natprosječne s dodatnih tisuću-dvije ili i više kuna mjesečno.

To se ponavlja u tzv. petom krugu porezne reforme. Obespravljenoj masi radne sirotinje ništa ili šačica sitniša sramotno i za spomenuti, a dodatne tisuće kuna manjini zaposlenih čije plaće i bez “reforme” – takoreći, radne lutrijskoj premiji – omogućavaju bezbrižan i lagodan život. “SDP podržava povećanje plaća – tvrdi televiziji RTL saborski zastupnik te stranke Boris Lalovac, bivši ministar financija u koalicijskoj vladi Zorana Milanovića – “samo se radi o drukčijem modelu. Mislim da je naš model efikasniji jer, npr. građani koji imaju 5000-6000 kuna plaću, vladinim poreznim izmjenama će dobiti od 50 do 70 kuna više (radnici s nižim plaćama neće dobiti ništa, op. a.). Našim izmjenama bi dobili više od 200 kuna. SDP se ne slaže s načinom poreznih izmjena: umjesto smanjenja poreznih stopa, treba ići od povećanja neoporezivog dijela dohotka. To bi imalo puno veći efekt na povećanje potrošnje srednjeg sloja građana (koji praktično više ne postoji, op. a.). Sada je neoporezivo 4000 kuna. Kad bi se to dignulo na 5000 neoporezivih kuna, efekt srednjih plaća u zemlji bi bio puno veći no rasterećenje najvećeg dijela plaća. Oni kojima će se rasterećenjem plaća povećati dohodak za 500 ili 1000 kuna najveći će dio dohotka staviti na štednju. Da bi se potaknulo gospodarstvo, treba potaknuti potrošnju, pa je zato puno bolja mjera povećati neoporeziv dio dohotka s 4000 na 5000 kuna.”

Na vladinim službenim internetskim stranicama, međutim, izravno se vidi odbijenica SDP-ovom prijedlogu – poznata već otprije iz izjava i premijera Andreja Plenkovića i njegovih suradnika – izvješćem “Ćorić za HRT: Cilj ovog kruga reforme je povećanje agregatne potražnje i dodatni impuls gospodarskom oporavku u 2021.” Zapravo, Tomislav Ćorić – “po opisu” posla u trenutku kada SDP i združena saborska oporba interpelacijom traže njegov opoziv s ministarske dužnosti zbog sumnji u povezanost s velikim koruptivnim aferama – trbuhozbori stajališta što su ih dogovorili premijer i vladin potpredsjednik i ministar financija Zdravko Marić. S tim da je premijer Plenković bahato autoritaran, iako ekonomski nepotkovan, a državni blagajnik Marić smireno temeljit i politički razgovjetan. No, sva trojica, uključivo bivšeg financijskog ministra Lalovca i inu oporbu, drže u svojim diskursima o gospodarstvu u Bijednoj Našoj gard kao da zbore u ime najjače u Europi privredne sile usred berlinskog Bundestaga, a ne rudimenata nekada – za tzv. socijalističkog mraka u bivšoj 24-milijunskoj državi, je li, “ravnopravnih naroda i narodnosti” – najsnažnije industrijske sile u SFR Jugoslaviji i treće u Europi među srednjerazvijenim zemljama.

Zahvaljujući “domoljubnim” krim-pretvorbenim, ratnoprofiterskim, ortačko-rodijačkim i kojekakvim “domoljubnim” drp-politikama “domoljubnih”, je li, ekonomista i vlastodržaca – znatno manje razaranjima u Domovinskom ratu – Bijedna Naša ne samo da više nema “komunističkih mastodonata” s desetcima tisuća zaposlenih u svim većim gradovima i samom Zagrebu te “komunističkih mastodontskih zadruga/PIK-ova” sa samodostatnim agrarom, stočarstvom i ribarstvom, nego danas više nema iole spomena vrijedno, globalno konkurentno gospodarstvo. Osim rudimentarno, nema industriju, uvozi milijunski vrijedne, nenormalne količine mesa i osnovnih poljoprivrednih proizvoda (u tzv. socijalističkomu mraku se obrađivalo 1,7 milijuna hektara zemljišta, danas jedva 700.000, sic transit), banke su u stranim rukama (osim još Hrvatske poštanske – HPB, pred privatizacijom) kao i trgovina, dobar dio turističkih potencijala, etc.

Takav RH, politički i vojno pod kontrolom Bruxellesa i NATO/SAD-a , financijski ovisan o volji MMF-a, Svjetske banke, njihovih rejtinških arbitara (Standard & Poor’s, FitchMoody’s) i par globalnih novčanih vjerovnika zelenaških gena tipa Goldman Sachs, J. P. Morgan etc. nije ni samostalna, ni neovisna niti suverena država. Otpočetka nije bila, jer je međunarodno priznanje po raspadu bivše SFR Jugoslavije bila prava cijena za neformalno ustupanje samostalnosti, neovisnosti i suverenosti RH “obitelji kojoj oduvijek pripadamo”. A glave te “obitelji” su odreda bivši povijesni gospodari ovdašnjeg uvijek rovitog Antemurale Christianitatisa, je li, predziđa kršćanstva, iz pisma papa Lav X. godine 1519. hrvatskom banu Petru Berislaviću u povodu osmanlijskih ugroza zapadne Europe. A Hrvati su tim gazdama latinskoga/talijanskog, njemačkog, mađarskog, pa i fransuskog imperija povijesno uvijek bili niže vrijedni podanici, topovsko meso u tuđim ratovima i kolonija za izvlačenje prirodnih/ljudskih resursa.

Izostavi li se 45-godišnji interval bivše zajedničke 24-milijunske države “ravnopravnih naroda i narodnosti” 1945.-1990., ništa se nije promijenilo nakon tzv. osamostaljenja RH. Ekonomski u najširem smislu, politički i (ne)moralno sofisticiranije nego prije, primjereno društveno-tehnološkom duhu vremena i tzv. novom europskom poretku, stara se “obitelj” vratila na balkanski kiflić i – kako lakonotno ironizira Tijana Dapčević – “sve je isto samo njega nema”. Stoga se samo kronični hlebinci mogu nadati da će hrvatski poslovođe europskog pogona Bijedne Naše donositi zakone i promovirati praksu znatno više savjesti/svijesti o tomu da samostalnost, neovisnost i suverenost zemlje podrazumijeva slobodu, pravdu, socijalnu zaštićenost i ravnopravnost za svakog njezinog žitelja prije no odbijanje im od usta i zakidanje u radnim/životnim pravima eda bi se svidjelo tima u “obitelji kojoj oduvijek pripadamo”.

Nepopravljivi bi skeptici i tzv. peti krug porezne reforme podboltali onom mudroga puka da vrag uvijek sere na veliku hrpu, pa… Javna je tajna da su sve HDZ-ove politike – u stranačkim programima i kada je na vlasti, a jest 23 od 30 godina tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene; sedam je godina SDP-ove koalicijske vladavine – kapitalistički nepoštene i prema vlastitoj zemlji i prema najvećem dijelu njezinih žitelja. Strogo se podilazi interesima krupnog kapitala na štetu domaćih poduzetnika i postignutih već radničkih prava, drži se fenjer središtima političke i ekonomske moći u Uniji (i šire) nekritičkim prihvaćanjem baš svega što izmisli birokracija u Bruxellesu, bez obzira na domaću korist/potrebe, ne dira se strance koji izvlače iz RH teške milijarde eura (bank,e, agencije, trgovačka društva…) i tako to. Tzv. peti krug porezne reforme je kotačić u tom mehanizmu koji bi, kaže ministar Tomislav Ćorić, trebao “povećati agregatnu potražnju” i dati “dodatni impuls gospodarskom oporavku u 2021.”

Kojem gospodarstvu, ako su glavni izbori državnog proračuna PDV cca 60 posto i turizam blizu 20 posto? To je razvojno neproduktivna struktura budući da siromašni građani (polu)praznih džepova nemaju što za trošiti, a samo jedna prirodna katastrofa zbog klimatskih poremećaja, politička nestabilnost ili ratna ugroza dramatično eliminiraju ili desetkuju turističku zaradu. I državni proračun ostaje na suhom. Kao sada za katastrofalne pandemije virusa SARS-CoB-2, kao za masovnog bijega stranih turista iz RH južnije od Istre za rata na Kosovu i NATO-vog bombardiranja Srbije… “Pametni” hrvatski državnici – otkad su “Hrvati svoji na svomu” – smislili su suicidnu razvojnu strategiju po kojoj je turizam važniji od industrije i agrara, pametne usluge (!?) razvijenijima od sebe “perspektivnije” od dodane vrijednosti konkurentnim proizvodima što se daju dobro unovčiti za zdravu šušku, etc., pa je izglednija budućnost zemlje na dugačkom štapu. Ovisna o novcu koji nema.

Budući da je proeuroobiteljska vlada Andreja Plenkovića čvrsto naumila uvući Bijednu Našu u eurozonu (do 2023. godine?) – za što još nema niti će zbog troškova epidemijske krize i zaduživanja uskoro imati najvažnije uvjete – pribjegava daljnjem stezanju siromaškog remena. Samo da ne bude kao u onoj pošalici o čovjeku koji je učio magarca gladovati i taman kada ga je naučio, tovar je – uginuo. Ne živi se na političkim frazama iz Banskih dvora iz kojih proizlazi kako svi odlično živimo i kako vladajući baš sve drže “pod kontrolom”. Nema veze, je li, što to najveći dio ljudi niti vidi niti osjeća u svojim tzv. malim, običnim i preplašenim životima od neizvjesnosti već sutrašenjeg jutra?

“Smanjenje poreza na dobit učinit će da najveći dio naših građana to osjeti kroz povećanje svojih primanja s jedne strane, a s druge strane da poduzećima od njihove dobiti ostane više za daljnje investiranje”, prenosi vladina službena stranica Ćorićevu izjavu HRT-u. E sad, stotine tisuća tih s plaćama od 4000 i manje kuna – oko 600.000 radnika kod cca 100.000 poslodavaca je proljetos zbog epidemijske krize obuhvaćeno državnom pomoći u tom iznosu radi očuvanja radnih mjesta – neće dobiti ni kune od “porezne reforme” i neće ništa potrošiti. Onih pak nekoliko stotina tisuća s dodatnih 50-70 kuna također nisu nikakav “agregat potražnje”, na njima neće profitirati ni gospodarstvo niti državni proračun, pa… O kojemu to “najvećem dijelu naših građana” govori prepotentan ili samo pozicijom opčinjen ministar Ćorić? Jedna saborska zastupnica oporbeno “opakog” jezika ismijat će ga novinarima: “Vidite, ja ću dobiti dodatnih 1000 kuna na 17.000 kuna plaće, a prosječno plaćeni radnik pedesetak kuna”.

Onako usput, saborskih je zastupnika 151; zaposlenika u svim sektorima rada nešto više od 1,5 milijuna. Brat-bratu, tri četvrtine od ukupnog broja radnika neće dobiti ništa ili spomena nevrijednu siću, a Bijedna je Naša ustavno – socijalna država. Sic transit. Na način kako tu socijalnu državu, je li, vidi kapitalistička ekonomija u Plenković-Marićevoj interpretaciji? Pa će ministar Tomislav Ćorić polupismeno pojasniti: “U relativnim odnosima, rasterećenje će biti veće za one skupine s nižim primanjima. Ukoliko pričamo o osobama koje imaju iznimno visoke prihode to će značiti i veći apsolutni iznos, međutim kad govorimo o relativnim iznosima u Hrvatskoj imamo sustav indirektne progresije (pazi: ‘sustav indirektne progresije’!? – sic transit)”.

Vrlo je indikativno i to uređuje li tko makar prosječno pismen vladine službene stranice kada, je li, glede i u svezi, pušta u javnost i sljedeću konstrukciju (doslovno): “Na pitanje hoće li se sljedeće godine smanjiti stopa PDV-a Ćorić je rekao kako 2021. godina ne daje manevarski prostor za smanjenje stope PDV-a, ali dodao je da se nada da će se naredne godine otvoriti prostor”?

Sindikati smatraju da je i vladin tzv. peti krug porezne reforme izrazito socijalno nepravedan, da pogoduje krupnom kapitalu i zaposlenima s visokim  primanjima. Predsjednik SSSH Mladen Novosel, objavljeno je na službenim stranicama tog sindikata, tvrdi da će “gotovo 97 posto zaposlenih biti obuhvaćeno poreznom stopom od 20 posto, dok će svega tri posto biti obuhvaćeno stopom od 30 posto. (…) Zbog takve socijalne nepravednosti SSSH je predlagao međustopu od 12 posto do 12.000 bruto (plaće, op. a.), da od 12.000 kuna do 30.000 kuna bruto bude 22 posto, a preko 30.000 kuna bruto 34 posto. Takav prijedlog bio bi sigurno socijalno pravedniji. Inzistirali smo i da osnovni osobni odbitak (sada 4000 kuna) prati porast minimalne plaće. Na žalost, to u ovom slučaju nije napravljeno”. Dakle, povećanje minimalne plaće na 4250 kuna bit će opet u škarama 20 posto poreza na dohodak.

Što bi se reklo, vlada, porezni meštri i poslodavci šumom, a sirotinjske mase potplaćenih radnika drumom. Vlast ih prepušta/tjera pregovarati s poslodavcima koji pak traže smanjenje radničkih prava, lakše otpuštanje s posla, niže troškove rada (uključivo plaće i doprinose na plaće), etc. U tom sukobu interesa, vlada je svaki put na strani moćnijih, zna se kojih.

h-alter

1 comment

  1. “Zahvaljujući “domoljubnim” krim-pretvorbenim, ratnoprofiterskim, ortačko-rodijačkim i kojekakvim “domoljubnim” drp-politikama “domoljubnih”, je li, ekonomista i vlastodržaca – znatno manje razaranjima u Domovinskom ratu – Bijedna Naša ne samo da više nema “komunističkih mastodonata” s desetcima tisuća zaposlenih u svim većim gradovima i samom Zagrebu te “komunističkih mastodontskih zadruga/PIK-ova” sa samodostatnim agrarom, stočarstvom i ribarstvom, nego danas više nema iole spomena vrijedno, globalno konkurentno gospodarstvo. Osim rudimentarno, nema industriju, uvozi milijunski vrijedne, nenormalne količine mesa i osnovnih poljoprivrednih proizvoda (u tzv. socijalističkomu mraku se obrađivalo 1,7 milijuna hektara zemljišta, danas jedva 700.000, sic transit), banke su u stranim rukama (osim još Hrvatske poštanske – HPB, pred privatizacijom) kao i trgovina, dobar dio turističkih potencijala, etc…” – eto, to je to, svi uzroci i posljedice naše sadašnje bijede!

Odgovori