Poduzetnički strah od realno postojećeg kapitalizma

Zamislite sljedeću situaciju. Mali ste poduzetnik i užasno vam na živce idu porezi. Što je i sasvim razumljivo jer bi vam na računu, nakon što isplatite radnike, ostalo više novca da ne morate “isplatiti” i državu. I zato s priličnim entuzijazmom gledate na pojave kao što je Glas poduzetnika. Nadate se čak i da će se to “organsko” udruženje hrvatske sitne buržoazije možda transformirati u nekakvu stranku kojoj bi mogli dati glas na izborima.

Zamislimo i da ta stranka stvarno jednom pobijedi na izborima i dočeka priliku da napokon implementira svoje ekonomske politike. I tako se ukinu svi parafiskalni nameti, porezi se smanje na minimum minimuma. Proračunski prihodi ostanu onoliki samo koliko je potrebno da svijetu dokažemo da smo još država, da možemo igrati na Svjetskom prvenstvu i imati za osnovne protokole. Sve to prođe glatko i vi dođete u svoju firmicu ili obrt i zajedno sa svojim radnicima započnete život u pravom kapitalizmu.

Međutim, iako su svi sada slobodni da raspolažu sa svojim novcem kako žele, promet opada, nove narudžbe se ne bilježe, ne možete spavati noćima, pitate se je li do vas ili do radnika, je li možda posrijedi nekakva prolazna kriza, mediji koje čitate vam ne objašnjavaju vašu situaciju… Jedno jutro dođete u svoju firmicu i osluhnete razgovor svojih radnika. Malo im jeste povećali plaće jer ne plaćate više doprinose, ali ne možete baš ne znam ni ja koliko jer konkurencija to ne radi. Ali, čini se da im nije dovoljno.

Kako poreza gotovo pa više i nema sami moraju plaćati za usluge koje im je prije pružala država. Zdravstveni troškovi su sve viši, kao i troškovi za vrtić, odjednom se i škole plaćaju, javna rasvjeta u ulici, novi sloj asfalta ispred zgrade. Jedan spominje čak da mu je rođak iz Dalmacije pričao da moraš platiti privatne vatrogasce ako želiš da ti se ugasi požar iznad kuće. Naprosto više nemaju novca za trošiti na robe na koje su prije trošili. I tu vam sine. Hm, ako je mojim radnicima tako, onda mora da je i ostalima i da je zato manji promet jer ljudi nemaju novaca. Što sad?

Ova kratka sitnoburžoaska distopija nam samo sugerira da država i redistribucija imaju svoju ekonomsku ulogu koja nadmašuje individualnu perspektivu malih poduzetnika. Naprosto, ne postoji nužno poklapanje interesa pojedinog poduzetnika s interesom (nacionalnog) kapitalizma kao cjeline. Međutim, frustracija sitnog poduzetnika s porezima u njemu budi prijezir prema državi i sklonost libertarijanskom pogledu na svijet.

No, ne radi se samo o prijeziru prema državi. Ono što leži u pozadini je strah od realno postojećeg kapitalizma. Iz toga razloga libertarijanci snatre o mitskom ideal-tipskom kapitalizmu. U kojem će se svi “vratiti” na pozicije individualaca koji se natječu na slobodnom tržištu na kojem nema velikih kompanija i njihovih dilova s državama i konkurentskih prednosti koje su stekle u nekim prethodnim tržišnim utakmicama. U kojima će se meritokratski odrediti tko je uspješan, a tko ne. Država samo tu smeta.

Ono što zaboravljaju ili ne znaju, ili im naprosto vlastite poslovne knjige “onemogućuju” da vide jest da nulta kapitalistička arkadija nije nikad ni postojala. Sam nastanak kapitalizma i tržišne ovisnosti nastao je nasiljem, izvlaštenjem seljaka i stvaranjem tržišta u kojem je glavnu, nasilnu ulogu igrala upravo država. Kao što mu ta ista država, logikom proračunskih prihoda i rashoda, omogućuje da se reproducira. Propadanje pojedinih firmi u tom procesu nužan je ishod “slobodnog” tržišta.

bilten

Odgovori