Pametna balkanska sela: realnost ili utopija?

Sve češće u javnom prostoru možemo naići na pojam pametnih sela. Ona još nigdje zapravo ne postoje, pa tako ni u Hrvatskoj, no to ne znači da Europska unija nema razvojnu strategiju za takve zajednice budućnosti.

Usvajanjem politika i strategija EU, i u Hrvatskoj se počelo govoriti o konceptima poput kružne ekonomije, društvenim inovacijama, pametnim strategijama, pametnim specijalizacijama, pametnim gradovima pa i pametnim selima. Iako sintagme kolaju društvenim prostorom, jako je teško kazati što se pod time točno misli. Štoviše, čak ni tvorci strategija nemaju uvijek jednostavan, jasan i konkretan odgovor na pitanje što je točno “pametno” u tim idejama. Pod zajednički se nazivnik gura i ono što tamo ne pripada.

Institucionalni razvoj ideje započeo je određivanjem toga što su to uopće pametna sela. Definiciju je izradila Europska mreža za ruralni razvoj (European Network for Rural Development – ENRD) i prema njoj pametna sela su “ruralna područja i seoske zajednice koje se razvijaju udruživanjem svojih postojećih snaga i resursa. Ona kreiraju nove mogućnosti kombiniranjem tradicionalnih i novih praksi unaprijeđenih upotrebom suvremenih tehnologija, posebno telekomunikacijskih, te korištenjem tako dobivenih mreža za stjecanje i primjenu novih znanja”.

Ta vrlo općenita definicija u praksama Hrvatske i regije pretežno se pokušava realizirati putem Hrvatske mreže za ruralni razvoj, LEADER mreže Hrvatske te Lokalnih akcijskih grupa osnovanih po cijeloj državi. Ključna smjernica europskog pristupa ruralnom preferira tzv. pristup odozdo prema gore, odnosno da su lokalne zajednice te koje definiraju svoje potrebe te iniciraju svoj razvoj u željenom smjeru. Ovaj odozdo prema gore pristup jedinstven je među ostalim europskim strategijama što ga možda čini posebno zanimljivim. Posebno u kontekstu adaptiranja strategija propisanih odozgo na “niže”, konkretnije, provedbene razine, te s obzirom na geografski i kulturološki raznolike zajednice sa vlastitim lokalnim specifičnostima.

Lokalne specifičnosti

Analiza lokalnih specifičnosti poljoprivrednog sektora u zemljama Balkana, pokazala je da program otvara niz mogućnosti primjene načela pametnih sela. Rezultat toga bio bi rast kvalitete života ali i očuvane lokalne vrijednosti. Koncept razvoja pametnih sela obećava riješiti brojne socijalne probleme sela poput iseljavanja, visoke nezaposlenosti, slabu dostupnost obrazovne, zdravstvene i kulturne infrastrukture i slično.

U našoj regiji konkretno, pametna sela podrazumijevala bi nadogradnju tradicionalnih poljoprivrednih praksi novim tehnološkim rješenjima. Kružna ekonomija podrazumijevala bi poboljšanja energetske učinkovitosti i recikliranje (primjerice korištenje sekundarnog biootpada za grijanje štala), zatim znatno veći udio energije dobiven iz obnovljivih izvora, ali i upotrebu suvremenih informacijskih i informatičkih alata za lakšu nadogradnju znanja i bolju učinkovitost. Mogući su i razvoji novih poslovnih i društvenih modela – baziranih na zadružnom udruživanju i dijeljenju resursa – koji bi osigurali da se dodana vrijednost u svom maksimalnom obujmu zadrži u selu. Realizacija ovih ideja dovela bi do značajnog povećanja kvalitete života na selu, koja bi možda nadmašila onu u urbanim sredinama, istovremeno osiguravajući dugotrajan demografski opstanak sela i njihov daljnji ekonomski i društveni razvoj.

Balkanska sela, iako strukturno potpuno zapuštena, i dalje imaju vrlo visok neiskorišteni potencijal koji može stvoriti veliku dodanu vrijednost. Njemačka zaklada Heinrich-Böll naručila je studiju na ovu temu ” Zameci promjene: održiva poljoprivreda kao put prosperiteta za Zapadni Balkan” koja je otkrila stvarne razmjere neiskorištenosti tog potencijala kojeg naše zemlje mogu ostvariti strateškom orijentacijom na ekološku umjesto konvencionalne poljoprivrede te na ekološko upravljanje razmjerno neoskvrnutim biosustavima. U idealnom scenariju, povezivanje obnovljivih izvora energije s ekološkom poljoprivredom dovelo bi do korištenja vlastitog biootpada kao vlastite izvore goriva i do pametnijeg korištenja toplinske energije u poljoprivredi, npr., za grijanje štala, plastenika i slično. To bi dovelo i do povećanja vrijednosti u procesu proizvodnje hrane (u sušarama, hladnjačama, itd).

Eko poljoprivreda

Ekološka proizvodnja u odnosu na klasičnu konvencionalnu proizvodnju sadrži niz ekonomskih prednosti – lakšu i manje štetnu borbu protiv nametnika (npr. sađenjem komplementarnih biljaka zajedno) kojih će s pogoršanjem klimatskih promjena vrlo vjerojatno biti sve više, zbog narušenih ravnoteža ekosustava. Takva poljoprivreda također osigurava veću prisutnost organske tvari (ugljika) u tlu. To se postiže primjenom zelenog gnojiva, pokrovnim usjevima i travno-djetelinskim smjesama. Zatim podsijavanjem, redovnom upotrebom stajskog gnojiva, pažljivim kultiviranjem tla itd. Organska tvar u tlu osigurava hraniva i poboljšava mikrobiološke i fizikalno-kemijske karakteristike tla. Njezina prisutnost u tlu je posebno bitna za zadržavanje vode u zemlji.

Ovisno o tipu, 1kg organske tvari može apsorbirati jednu do četiri litre vode. To svakako pomaže u ublažavanju posljedica poplava koje su već postale redovna prirodna katastrofa na Balkanu u posljednjih pet godina. Tla siromašna organskom tvari ne mogu zadržavati vodu. U tim tlima voda se brzo cijedi u dublje slojeve gdje je korijenje ne može dosegnuti, ili otječe s površine tla u jarke i druge površinske vode. Uzimajući u obzir da su najplodnija tla u regiji kronično “žedna”, povećanje količine organske tvari izrazito je bitno za postizanje dobrih prinosa u budućnosti, odnosno za osiguranje prehrane balkanskih zemalja u situaciji pogoršanja ekološke krize. Ukratko – povećanje organske tvari u tlu jedna je od najvažnijih mjera u adaptaciji na promjene klime.

Ekološko poljodjelstvo posebno je uspješno u tom aspektu. Dugoročni eksperimenti (vođeni duže od 30 godina) u SAD i Europi pokazuju da ekološko poljodjelstvo, ovisno o kulturi, akumulira 12−300 posto više organske tvari u tlu nego konvencionalna poljoprivreda. Ova ekološka također osigurava dugotrajnu održivost poljoprivrednih prinosa. Mnoga istraživanja pokazuju da je u većini slučajeva ekološka poljoprivreda po prinosima potpuno usporediva s onima konvencionalne poljoprivrede.

Nezanemariv aspekt ekološke poljoprivrede je i porast broja poljoprivrednih radnih mjesta od oko 10 posto. Uz određene prilagodbe, ovaj sektor može apsorbirati radnu snagu čiji su poslovi nestali gašenjem petrokemijske i srodnih industrija. Pri tome se u broj ne uračunavaju radna mjesta koja se uz strukturno planiranje mogu otvoriti u industrijama vezanima uz ekološku poljoprivredu, poput kompostiranja, pripreme biomase za proizvodnju energije. A tu su i radna mjesta koja podržavaju razvoj ekološke poljoprivrede i plasman ekoloških poljoprivrednih proizvoda i sl. Međutim, nezanemariv aspekt ekološke poljoprivrede je i nešto skuplja cijena proizvoda kojoj se možda može doskočiti makar djelomično, lokalnim plasmanima hrane. Preostali dio više cijene ekološki proizvedene hrane mora se riješiti drugim državnim i političkim mjerama koje se lako mogu opravdati s obzirom na zdravstvenu cijenu koju ima konvencionalna, pesticidima zagađena hrana, kao i uštedom na prijevoznim emisijama.

Drugačija upotreba biomase

Biomasa kao resurs za proizvodnju električne i toplinske energije u ruralnim predjelima Balkana već je dugo poznata u svojoj tradicionalnoj formi “grijanja na drva”. Tek se posljednjih 10 godina intenzivno radi na provedbi energetskih rješenja koja će proizvodnju energije promatrati kao djelatnost komplementarnu poljoprivrednoj, koja se može u potpunosti ukalkulirati u ekonomsku računicu poljoprivrednih gospodarstava.

Nažalost, i u tom se području kod nas u većini dosad realiziranih slučajeva pristupilo na pogrešan način. Poticajne cijene struje za proizvodnju iz biomase i bioplina bile su toliko izdašne da nisu ostavljale prostora niti davale poticaje poljoprivrednicima da ih na pametan način integriraju u svoj proces proizvodnje. Umjesto toga, poljoprivredna proizvodnja u većini takvih slučajeva ostala je podređena mnogo profitabilnijoj proizvodnji struje iz biomase uz poticane cijene otkupa. Već nam je poznata situacija da se kukuruz ne sije radi prehrambene svrhe već kao sirovina za dobivanje kukuruzne silaže, goriva za bioplinska postrojenja gdje postiže znatno profitabilniju cijenu od one kukuruza na tržištu hrane. Slične tržišne devijacije događale su se i s drugim kulturama poput ječma, uljane repice i drugo.

Koncept pametnih sela energetiku jasno stavlja u službu povećanja efikasnosti i ekonomske isplativosti proizvodnje hrane. Prema tom konceptu, biomasa se proizvodi isključivo iz organskog otpada koji ostane kao rezultat poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje hrane. Postrojenja za proizvodnju energije dizajniraju se s fokusom na toplinsku koja se onda koristi za grijanje štala, plastenika, postavljanje sušara i dr., te za proizvodnju električne energije za vlastite potrebe (napajanje domaćinstava i poljoprivrednih gospodarskih objekata, sustava za navodnjavanje, strojeva za preradu, hladnjača, električnih poljoprivrednih strojeva i sl.). U tako razrađenom sustavu zapravo se niti ne računa na ostvarenje posebnih povlaštenih cijena struje na tržištu električne energije ali se istovremeno povećava i vlastita energetska autonomija.

Tehnologija u zajednici

Pametna sela podrazumijevaju i niz drugih segmenata koji se mogu iskoristiti za poboljšanje ovih djelatnosti, ali i razvoj novih. Nove informatičke tehnologije mogu osigurati dostupnost podataka koji su poljoprivrednicima potrebni za uspjeh. Mogu se npr. stvoriti baze znanja i podataka o načinima i rizicima uzgoja pojedinih poljoprivrednih kultura, kao i dati informacije o dostupnosti tih roba i cijenama na tržištu. Moguće je razviti različite sustave detekcije koji prikupljaju informacije putem mreže postojećih meteoroloških i agrometeoroloških senzora, koji mogu u realnom vremenu upozoriti na dolazak pojedinih nepogoda poput nevremena, tuče, poplava ili najezde nametnika. Poljoprivrednici bi time bili na vrijeme upozoreni da poduzmu odgovarajuće agrotehničke mjere za suzbijanje efekata tih nepogoda.

Nadolazeće platforme poput hrvatske Hipersfere dovesti će tu razinu podataka do rezolucije kojom će se moći pratiti svaka pojedina jedinka, što je praktički nezamisliva preciznost u današnjoj poljoprivredi. Takva razina dostupnosti informacija, povećat će prinose i smanjiti potrošnju vode i repromaterijala, bitno pomažući u planiranju poljoprivrednih aktivnosti.

Osnivanjem kratkih lanaca opskrbe, grupama solidarne razmjene i poticanjem modela poljoprivrede utemeljene u lokalnoj zajednici (community supported agriculture), osigurava se otkup proizvedenih poljoprivrednih proizvoda, rizik proizvodnje disperzira se s proizvođača na cijelu lokalnu zajednicu i osiguravaju se konkurentnost i dostupnost kvalitetnih poljoprivrednih proizvoda najširem spektru aktera u lokalnoj zajednici. Dodatnim udruživanjem poljoprivrednika u zadruge, omogućuje se lakši plasman viškova proizvedene robe na tržište te se osigurava proizvodnja po određenim standardima kvalitete baš kao i veća prepoznatljivost proizvođača.

Kako bi ove ideje postale stvarnost ipak je potreban i interes zajednice. Potrebno je učiniti sela poželjnima i kadru koji posjeduje potrebna informatička znanja. Tako se ujedno i diverzificira lepeza radnih mjesta i omogućava se zapošljavanje na selu. Kadrovski “regenerirano” selo onda postaje još poželjnije za život, i društveno ekonomski ciklus je pokrenut, a na njega se onda može nadograditi i kulturna, sportska i dr. djelatnost. Europska strategija širokopojasnog interneta u ruralnim područjima, prvi je korak na ovom dugom putu.

bilten

Odgovori