«

»

kol. 07 2018

Obitelj umjesto sindikata

Photo: AFP / Phillipe Lopez

Sudeći po prevladavajućim političkim raspravama, sve se više stječe dojam, u Hrvatskoj, ali i šire, da je središnji društveni antagonizam onaj između obitelji s jedne strane i neobične koalicije kapitala, “rodne ideologije” i migranata s druge strane. Kako je došlo do te političke scenografije?

U opširnom intervjuu koji je dala Večernjem listu prije nekoliko mjeseci, Marija Selak, docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i poznato televizijsko lice, osvrnula se, potaknuta pitanjem, i na “razbijanje obitelji” kao navodno temeljne jedinice društva. Njen odgovor je bio prilično zanimljiviji od onih na koje uobičajeno nailazimo kad je ta tema na tapetu. Naime, Selak je iskoračila na teren radničkog otpora.

Prema njenom viđenju, radnici iz “razbijenih obitelji”, atomizirane individue, puno su podatniji za izvršavanje samovolje poslodavaca nego što je to slučaj s onima koji potječu iz kompaktnih obitelji. Taj je stav nastojala i slikovito prikazati: “…treba imati na umu da je čovjek koji je ‘oslobođen’ od drugih daleko pogodniji za manipulaciju, politički ranjiviji i prikladniji za poslovno iskorištavanje jer mu vrhunac tjedna umjesto nedjeljnog ručka s bliskim ljudima postaje team building na Mrežnici. A tko takvog radnika ne bi volio?”

Nećemo ulaziti u društvene ukuse i navike te procjenjivati tjedne vrhunce, premda je ova ponuda prilično oskudna. Drugim riječima, nije bitno što je Selak “zaboravila” neke druge događaje koji bi mogli konkurirati za vrhunac tjedna. Između ostalog, širenje spektra oduzelo bi joj na atraktivnosti prikaza. Politički je puno važniji i simptomatičniji zaborav institucije koja je kroz povijest poslodavcima stvarala najviše problema: sindikat.

Izolirani incidenti

Ovo je samo jedan od brojnih primjera društvenog, političkog i kulturnog zaborava uloge i funkcije sindikata. Ti primjeri nisu lokalne naravi, oni su dio šireg trenda, kako u Europi, tako i u Sjevernoj Americi. U podlozi tog trenda stoji sve slabija sindikalna pokrivenost radništva, kao i osjetno manji broj štrajkova. Naravno, postoje varijacije među različitim zemljama, ali za nijednu se ne može ustanoviti da je izmaknula trendu.

A onda i kad se događaju štrajkovi, prosvjedi i izraženije sindikalne aktivnosti, oni više ne privlače toliko političku pažnju. Osim ako ne dođe do neke medijski atraktivne eskalacije, oni uglavnom završavaju u ekonomskim rubrikama. Također, tretira ih se kao izolirane incidente bez šireg političkog potencijala. Klasna borba naprosto vrlo teško zadobiva status središnjeg društvenog pitanja: onog o kojemu ovisi politička sudbina. Međutim, to ne znači da motivi i interesi koji su sastavni dio te borbe ne zadobivaju drukčije političke konture.

Sagledamo li obrasce djelovanja suvremene desnice, bez većih problema uočit ćemo zajedničku dodirnu točku u manje-više svim njenim oblicima: zaštita običnog čovjeka, (bijelog) radnika od elita. I migranata. U Trumpovoj retorici to su stanovnici deindustrijaliziranih područja Rust Belta, Marine Le Pen se poziva na interese onih koji žive u opustošenim krajolicima sjeverne Francuske, dok se desnica u Hrvatskoj nastoji profilirati kao zaštitnica naroda od “jugoslavenskih elita”.

Teorija zavjere

Ti su obrasci uvijek krajnje kontradiktorni i manje-više završavaju u domeni socijalne demagogije. No, popularnost im raste i uživaju određeni vid socijalne uvjerljivosti. Tu uvjerljivost im u prvom redu omogućava sve slabija društvena moć sindikata, a zatim i nestanak političke kulture i solidarnosti koja se zasnivala na borbi za radnička prava. Ovdje više nije riječ o parazitiranju ili kooptaciji određenih lijevih politika kao u međuratnom periodu, već o iskorištavanju praznog prostora.

A iskorištavanje se odvija uglavnom u obliku teorije zavjere. Pritom prevladava teorija zavjere o teroru političke korektnosti. Iako se ne referiraju svi točno na taj koncept, logika koja stoji iza teorije izrazito je rasprostranjena i popularna širom Zapada. Mjesto nastanka same teorije su Sjedinjene Američke Države, a u raznim inačicama se vrlo brzo proširila i postala podatno sredstvo za artikulaciju društvenih antagonizama.

Međutim, ni u SAD-u teorija nije pala s neba. Iza njene proizvodnje stajao je cijeli pogon. Kako u svom iscrpnom prikazu povijesti teorije i koncepta političke korektnosti objašnjava Moira Wegel, tog koncepta u američkom javnom životu gotovo da uopće nije bilo do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Štoviše, javljao se samo na radikalnoj ljevici i to kao sredstvo ironije. Izraz “politička korektnost” služio je kao insajderski žargon kojim se nastojala postići distanca u odnosu na rigidnost “političke linije”. Dakle, ni blizu značenja koja mu daju njegovi današnji protivnici.

Obilno financirani projekt

No, već krajem osamdesetih, a pogotovo početkom devedesetih, pojavljuje se niz knjiga koje se obračunavaju s “političkom korektnošću”. Da naglasimo još jednom, programom koji zapravo nitko i ne zastupa. To je već dovoljan indikator da se radilo o zamišljenom projektu, a ne o slučajnoj koincidenciji. Kao što je dobro dokumentirano u literaturi, a pogotovo u poznatoj knjizi Jane Meyer “Dark Money: the Hidden History of the Billionaires Behind the Rise of the Radical Right”, posrijedi je bio širi plan američkih kapitalista izrazito konzervativnih socijalnih uvjerenja. Među njima su najpoznatiji braća Koch.

Naime, oni su odlučili stvoriti “kontrainteligenciju”. Osnovali su niz think thankova i fondacija, izdašno ih financirali i ciljali na pojedine konzervativnije profesore na američkim sveučilištima. Riječima Williama Simona, čelnika jedne od fondacija: “Njima se moraju davati grantovi, grantovi i još više grantova u zamjenu za knjige, knjige i još više knjiga.” Što se tiče samih američkih sveučilišta, meta njihovih napada je bila uvezena moda iz Francuske: teoretičari poput Foucaulta i Derride i ono što se u deriviranoj varijanti naziva kulturni relativizam. Povijesna ironija se nalazi u tome što su oni svoj napad na ljevicu zasnivali na obračunu s pariškom intelektualnom modom koja je bila jedan od indikatora teorijskog slabljenja ljevice i udaljavanja lijevih intelektualaca od radničkog pokreta te njihova “sklanjanja” u akademiju.

Međutim, ova ironija nije omela protivnike političke korektnosti u širenju svojih ideja van akademije. Kako bi se othrvali optužbe za nekonzistentnost i promašenu metu, naprosto su još dublje zagrebli u teoriju zavjere. Zapravo se radi o istim elitama i grupama koje su nekada pokušavale podmetnuti komunizam, a nakon tog neuspjeha okrenuli su se razaranju obitelji i afirmaciji pojma roda. Takve smo priče mogli čuti i na proljetnim prosvjedima protiv usvajanja Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Što je omogućilo uspješno širenje ovakvih bizarnih ideja?

Pored već spomenutog urušavanja političke kulture i društvene moći sindikata, zaokret su doživjele i socijaldemokratske stranke. Uključujući i američku Demokratsku stranka, makar je imala sasvim različitu i puno pitomiju povijest od europskih političkih predstavnika interesa radničke klase. Naime, tzv. neoliberalnim zaokretom, čiji su simboli u prvom redu Tony Blair i Bill Clinton, socijaldemokratske stranke su odustale od svoje baze. Drugim riječima, došlo je do razvrganja koalicije između urbanih, prosvijetljenih srednjoklasnih elita i radničke klase. Taj je razlaz otvorio vrata desnici.

Sretne i nesretne obitelji

Bez obzira na svoju socijalnu pozadinu i ekonomske politike, desnica sada zauzima prazan prostor i etablira se kao predstavnik naroda, običnog čovjeka: radničke klase. U tome u određenoj mjeri uspijeva jer zapravo razotkriva antidemokratičnost liberalnih elita. A logika je sljedeća: ne samo da su ostavili običnog čovjeka u političkoj i ekonomskoj pustinji, već mu kroz nametnutu političku korektnost zabranjuju da iskazuje svoje “autentične” stavove. A što bi bili ti “autentični” stavovi? Očito ne oni koji izražavaju neposredne materijalne interese. Naime, prema desnoj interpretaciji, nisu samo liberalne elite napustile običnog čovjeka, već su to napravile kako bi zaštitile razne manjine: i to nauštrb interesa običnog čovjeka (bijelog muškarca).

Kako je nezanemariv dio glasačkog tijela prihvatio taj narativ? Premda je neosnovan, sadrži dva momenta socijalne uvjerljivosti. Prvi je taj da je došlo zabrane i kontrole isticanja autentičnih interesa širih slojeva kao legitimnih političkih zahtjeva. Politička korektnost je ništa drugo nego “zabrana” propitivanja kapitalizma kao načina proizvodnje. Sama socijalna država je demonizirana, a da o nečemu ambicioznijem i ne govorimo. Samo što desnica ne omogućuje kanal da se ti politički stavovi probiju, već kao ispušni ventil nudi govor mržnje i prozivanje raznih manjina. Što je navodno dio narodnog common sensea kojeg kontrolira politička policija. S druge strane: demontaža socijalne države, snižavanje radničkih prava i sve veća izloženost radničkih sudbina hirovima tržišta, povijesno su koincidirali s institucionalnim priznavanjem raznih manjinskih prava, pogotovo onih LGBTIQ populacije. Iako se, naravno, nije radilo o nikakvom trade offu, koincidencija je spretno iskorištena.

I na tom mjestu uskače obitelj kao centralni ideološki pojam. Slabljenje sindikata i niža razina socijalne sigurnosti silom prilika promoviraju obitelj u neposredni oblik socijalne zaštite. No, izvor ugroze se izvrće: nije kapitalistička ekonomija, nije samovolja poslodavaca, već rod i pederi. Ako radnički pokret nije jak, nitko nema snage dovesti samovolju poslodavaca u pitanje. Ostaju teorije zavjere i obitelji: sretne i nesretne, svaka na svoj način, ali politički neučinkovite. Kao i team buildinzi.

bilten

 

1 comment

  1. Jagma

    Tekst koji nadograđuje stavove, potiče na promjenu rakursa, nadahnjuje za otpor.

Odgovori