«

»

pro. 05 2018

Nova porezna reforma: koga porezi rasterećuju?

Vice President of European Central Bank (ECB) Luis de Guindos (L) and Croatian Finance Minister Zdravko Maric (R) speak during an Economic and Financial Affairs Council (ECOFIN) Finance Ministers meeting in Brussels on July 13, 2018. (Photo by Aris Oikonomou / AFP)

Foto: AFP / Aris Oikonomou

Hrvatski su mediji posljednjih tjedana bili prepuni priča o blagodatima porezne reforme za sve. Međutim, ne samo da podjela kolača ide debelo na stranu poslodavaca, već i oni sami priznaju da im ta rasterećenja ionako nisu dovoljna da budu konkurentni i zadrže radnike.

Nedavno je Novi list objavio podatke Porezne uprave o raspodjeli plaća za 2017. godinu. Podaci su u najmanju ruku frapantni. Od skoro 1,6 milijuna zaposlenih, 158 hiljada ih prima manje od 2.000 kuna neto mjesečno, a 866 hiljada manje od 4500 kuna neto. To znači da se prema podacima Porezne uprave medijalna plaća (ona od koje je pola ukupnog broja zaposlenika primalo manju, a pola višu plaću) kreće oko 4.250 kuna neto, a prosječna plaća oko 4.700 kuna neto.

Velika je to razlika u odnosu na podatke Državnog zavoda za statistiku prema kojima prosječna neto plaća za rujan iznosi 6.195 kuna neto, a medijalna plaća 5.100 kuna neto. U čemu je razlika? Radi se o tome da metodologija Državnog zavoda za statistiku pri izračunu plaća ne uključuje obrtnike, zaposlene u slobodnim profesijama, poljoprivrednike, zaposlene na ugovoru o djelu, zaposlene na autorski ugovor i zaposlene u statusu osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, pa se njihove primanja ne računaju. Rezultat je vrlo nerealna slika o prosječnim i medijalnim primanjima. No da metodološki cinizam bude potpun, Državni zavod za statistiku u zbroj ukupno zaposlenih uključuje obrtnike, zaposlene u slobodnim profesijma i poljoprivrednike.. Na kraju ispada da je u Hrvatskoj zaposleno blizu 1,5 milijun ljudi s prosječnim plaćama preko 6.000 kuna.

Problemi s 13. plaćom

No HDZ-ova vlada kao da je odlučila poslati poruku pesimistima: bit će još bolje. Prosjeci bi se trebali još više popraviti, barem ako je vjerovati novoj poreznoj reformi. Zajedno s prošlom poreznom reformom, od 1. siječnja 2017.godine, ukupno rasterećenje bi trebalo iznositi 6,3 milijarde kuna. S obzirom na toda se ne radi o malom novcu, logično je zapitati u čiju korist se država odriče tih novaca.

Već u prošloj poreznoj reformi, Vlada je smanjila najviše stope poreza za najbogatije, a u ovoj se taj trend nastavlja. Dosada je naplaćivana porezna stopa od 24 posto na sve dohotke s poreznom osnovicom manjom od 17.500 kuna, a 36 posto na sve dohotke iznad tog iznosa. Vlada je ovaj puta odlučila biti još velikodušnija pa je poreznu stopu od 24 posto odlučila proširiti na sve dohotke između 17.500 kuna i 30.000 kuna. Koliko ljudi prima te dohotke? Pa svega 1,3% najbogatijih, njih 20 hiljada.

Najviše medijske pažnje izazvalo je povećanje neoporezivog dijela za nagrade (božićnica, regres ili tzv. 13. plaća) s 2.500 kuna na 7.500 kuna. To je mjera koja bi mogla imati efekta i na one s najnižim dohocima, ali čim je Vlada izašla s ovom mjerom pojavio se čitav niz problema. Premda je ministar Marić izjavio da je mjera uvedena na poticaj poslodavaca kako bi oni mogli u većoj mjeri stimulirati radnike jer se sve više susreću s odlaskom najboljih radnika i manjkom radne snage, mnogi poslodavci zapravo ne žele ovu mjeru. Ne žele ju jer mnoge kolektivni ugovori obvezuju da isplate nagradu do visine neoporezivog dijela, a trenutno nemaju novaca da isplate ovoliko povećanje.

To potvrđuje i predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca, krovne udruge hrvatskih kapitalista, kada kaže da su “plaće dosad isplaćivali iz unutrašnjih rezervi i odricali se investicija. Ovu će mjeru iskoristiti većina poslodavaca, no nisko profitabilne grane, gdje je prosječna plaća oko 4.000 kn, teško da će doseći famoznu brojku od 7.500 kn ako se i sljedeće godine ne nastavi rasterećenje parafiskalnih nameta.”

Beznadna vjera u trickle-down ekonomiju

S obzirom na to da je mjera nedorečena, kapitalistička dosjetljivost poduzetnika brzo se probudila. Smanjit će bruto plaće, što automatski vodi smanjenju neto plaća, a razliku će pokriti preko ovog dijela za nagrade. Tko je u takvom slučaju na dobitku? Samo takozvani poduzetnici. Radnici ne samo da neće dobiti povećanje 13. plaće kroz dio za nagradu nego se smanjenjem bruto plaća smanjuju uplate doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje i poreza za državu.

Od jedne mjere koja bi trebala osigurati pristojnu 13. plaću ukupni efekti za radnike mogli bi na kraju biti negativni. Radnicima će primanja ostati ista ili nešto veća, ali će imati manje mirovine. Zdravstveni sustav će dobiti još manje novaca, a država manje poreza. Svu razliku će naši poduzetnici pospremiti u džep. Da stvar bude bolje, Vlada je i u ovoj reformi osigurala smanjenje ukupnih doprinosa s efektom rasterećenja poduzetnika za 900 milijuna kuna.1

Sve ove mjere kojima Vlada smanjuje javne prihode od dohotka oslanjaju se na okladu moralnog tipa: smanjujemo porezna opterećenja dohotka s nadom da će poduzetnici dobiveni višak preliti u rast plaća radnika, tzv. trickle-down ekonomija. Poduzetnici sada imaju više pa će radnicima i dati više. Zvuči blesavo zato jer je. Kapitalistički interes ne funkcionira po principu slobode izbora: ako nije primoran bilo tržišnim pritiskom bilo državnom odlukom, ili radničkom borbom, radnicima neće povećati plaće. Moguće je da je poziv za povećanje neoporezivog dijela za nagrade stigao od određenih uspješnijih poslodavaca, ali takvih je zapravo malo i oni imaju prostor isplatiti tzv. 13. plaću i bez vladinih mjera. Situacija za većinu poslodavaca je drukčija. Oni zapravo ne žele ovu mjeru, jer ako su prema kolektivnom ugovoru dužni isplatiti cjelokupan iznos neoporezive nagrade, dakle svih 7.500 kuna, tada ta mjera nagriza profite.

Sfera moralne oklade

Drugi zanimljivi moment reforme je uvođenje smanjene stope PDV-a od 13 posto na dječje pelene, isporuku živih životinja, mesa i jestivih klaoničkih proizvoda, ribe i rakova, mekušaca i ostalih vodenih beskralježnjaka, jestivog povrća, korijena i gomolja, voća i orašastih plodova te isporuku jaja. Vlada također uvodi smanjenu stopu PDV-a od pet posto na lijekove. Namjere su opet u sferi moralne oklade: trgovci i farmaceuti su dobročinitelji koji samo čekaju priliku da smanje cijene. Još jednom bi se trebali pokazati svi benefiti trickle-down ekonomije, još jednom bi kapitalistički interes trebao pokazati želju da zarađuje manje. Sigurno zvuči blesavo, zato što je.

Vlada ovom mjerom direktno stimulira uvoznike ovih proizvoda i trgovačke lance koji ih prodaju, kao da nije dovoljno što su već stimulirani preko monetarne politike. Time Vlada jasno pokazuje koliko joj se stalo do razvoja lokalne poljoprivredne proizvodnje. I koliko joj je zbilja u interesu smanjiti uvoz hrane, često najgoreg smeća koje se prodaje bez ikakvih kontrola. Ne potiče HDZ-ova vlada ovim mjerama osobnu potrošnju zbog nižih cijena nego sklapa pogodbe s trgovačkim i farmaceutskim kapitalom.

Rasterećenja će se ovom poreznom reformom dogoditi, ali ona će biti usmjerena na jedan posto najbogatijih i na poticanje uvozne hrane i lijekova. Neće te mjere uopće stimulirati ostanak u Hrvatskoj čak i ako pojedinim radnicima i porastu plaće. Hrvatska ekonomija je zasnovana na jeftinoj radnoj snazi, a ne na investicijama u tehnološku modernizaciju. To je čini niskoproduktivnom i niskoprofitnom, uglavnom sačinjenu od low-tech kooperanata koji iskorištavaju pogodnosti jeftine radne snage.

Hrvatska ekonomija čeka imploziju

U takvim uvjetima, povećanje plaća je izuzetno ograničeno jer većina poduzeća nema prostor da redovito podiže plaće za 10% ili 20%. Čak ni kada država poreznom reformom ponudi prostor da se poveća isplata 13. plaće, mnogi poslodavci to uopće ne žele. Naprotiv, sve benefite koje im vlada ponudi prije će preusmjeriti u smanjenje troškova rada, a ne u njihovo povećanje. Zato i prijeti opasnost da se prostor s rastom neoporezivih nagrada prelije u manipulacije bruto plaćom. O tome uostalom govori predsjednica udruge izvoznika softvera kada kaže da “pozdravlja sve što ide u smjeru poreznog rasterećenja i nagrada za radnike. No, to i dalje nije dovoljno da bismo postigli održivost i konkurentnost, ovo je tek kap u moru.”

Iako po medijima neprestano čitamo kukanja vodećih ljudi krovne udruge kapitalista o tome kako nema dovoljno radne snage, kako poslodavci šalju “dramatične apele” jer “posla ima više nego ikada ali ga nema tko odraditi”, rijetko čujemo koliko su ti isti poslodavci spremni platiti tu radnu snagu. Oni su zapravo više zainteresirani za uvoz radnika nego za povećanje plaće jer su im kapaciteti za drastični rast plaća ograničeni. Budući da je Hrvatska jedna od tri zemlje s najnižim efektivnim opterećenjem dohotka, kako tvrdi Željko Lovrinčević, hrvatska vlada je s poreznim olakšicama u sferi dohotka već izašla velikim dijelom u korist poslodavaca.

Poslodavci traže i smanjenje parafiskalnih nameta, ali ni to neće riješiti probleme jer oni su strukturne naravi. Hrvatska ekonomija geografski je preblizu zemljama koje imaju puno bolje uvjete rada, a sama je izgrađena na jeftinoj radnoj snazi i ne može ponuditi osjetniji rast plaća. Dovoljno je usporediti plaće preko bruto i neto kalkulatora dostupnih na webu: hrvatski poslodavci se jednostavno ne mogu natjecati s austrijskom obveznom 13. i 14. plaćom. Stvar je već takva da irski i češki regruteri dolaze u Hrvatsku kako bi na licu mjesta zainteresirali radnike za rad s puno višim plaćama u irskim ugostiteljskim objektima ili u Škodinoj tvornici.

Hrvatska ekonomija nalazi se bezizlazno zaključana u petlju gdje može samo čekati slom. Preostaje eventualno da neka buduća vlada krene direktno subvencionirati plaće u privatnom sektoru ili da prisili radnike na rad na male plaće. Kako fašistička strategija (još) nije prevladala, ne bi možda trebalo začuditi da ta buduća vlada krene izravno subvencionirati plaće na način kako to čini vlada u Srbiji. Nemojmo zaboraviti da je kapitalistička ekonomija uvijek ovisna o državi. Priča o kapitalističkim poduzećima koje ne trebaju državu samo je ideološki poza, ništa više.

  1. Prijedlogom zakona o izmjenama i dopunama zakona o doprinosima predlaže se ukidanje doprinosa za zapošljavanje od 1,7 posto i doprinos za zaštitu zdravlja na radu od 0,5 posto uz istovremeno povećanje doprinosa za zdravstveno osiguranje s 15 na 16,5 posto. Ukidanjem doprinosa za zapošljavanje od 1,7 posto u 2019., prema očekivanim projekcijama ostvarivanja prihoda doći će do smanjenja prihoda državnog proračuna u iznosu od 2,2 milijarde kuna. Ukidanjem doprinosa za zaštitu zdravlja na radu od 0,5 posto te povećanjem doprinosa za zdravstveno osiguranje s 15 posto na 16,5 posto očekuje se neto efekt povećanja prihoda Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u iznosu od 1,3 milijarde kuna. []

bilten

 

 

4 comments

Skip to comment form

  1. ford

    Treba jednom za svagda objasniti hrvatski mirovinski sustav: to je nužnost jer je stanovništvo uglavnom kretenoidno.

    Kada bi se ljudima isplaćivao bruto, kao što se radi u nekim zapadnim zemljama pa se prepuštalo svakom pojedincu da sa novcem koji ide u mirovinski odluči hoće li ga potrošiti, oročiti, uložiti ili što već, 99% ljudi bi bili naklon završetka radnog vijeka bez kinte. Sve bi protjerali kroz guzicu, aa onda krivili druge što nemaju što jesti.

    Zbog toga, država im čini uslugu, vrši servis štednje za njih, a onda kao posljedicu toga imamo činjenicu da dobro i imaju umirovljenicci s obzirom koliko su uplaćivali i tko im upravlja novcima.

    Sinoć jako zanimljiv prilog o Putinovoj Rusiji. Prosjećna mirovina je 200 EUR. Dakle, hrvatski umirovljenici ih debelo šišaju. Hej, veliku moćnu Rusiju 🙂

  2. ford

    A da o zdravstvenom i ne pričamo. Pitajte naše ljude koji odu recimo u Irsku koliko dobiju zdravstvenog za koliko love. Kada bi se zdravstvene usluge plaćale onoliko koliko koštaju tek bi nastao cirkus. Ovako, kod nas vlada još uvijek socijalističko zdravstvo gdje bogatiji debelo plaćaju kako bi svi imali istu razinu zdravstvene zaštite.

    Ljudi misle da su nešto zaslužili time što postoje ne pitajući se uopće odakle to dolazi, tko će to platiti i zašto neki liječnik ili sestra rade ovdje za crkavicu da bi liječili one koji u sustav nisu uplatili ni za dvije tri godine liječenja, a ne za cijeloživotnu skrb pa kakva god ona bila.

  3. trnje

    Umjesto riječi/pojma starac, samo zamijeni riječju “siromašan zdravstveni osiguranik”. Dobit će se nešto za što se ti zalažeš, a što je pomalo nečuveno, primitivno i bez razumijevanja za socijalno-zdravstveu solidarnost. Tak bi bogati školovani sin mogao plaćati zdravstveno osiguranje, a njegov siromašni otac koji ga je školovao- ne bi. Ovo o čemu ti pišeš ni Thatcherica nije predlagala

    “Na različite načine su ubijali starce, pa se tako u Homolju praktikovalo odrubljivanje glave crtalom od rala ili pluga, u Timoku ubijanje motkom, u Makedoniji su klali, u Crnoj Gori udarali sjekirom u potiljak, dok su u Bosni trovali. U nekim selima bi na glavu starca pred samo ubijanje stavili komad hljeba od projinog ili kukuruznog brašna te govorili: „Ne ubijamo te mi nego ovaj hljeb!“. S obzirom da su vjerovali da ih poslije smrti čeka bolji život, starci su se pokoravali ovom drevnom običaju te sinove čak i blagosiljali: „Sine moj, da si živ i zdrav mnogo godina i da dočekaš starost, pa i tebe sin ovako da isprati na onaj svijet“.

  4. ford

    Nije li indikativno da se na kvalitetu društvenih usluga uvijek žale oni koji nikad nisu na strani pružatelja usluge.

    Kako bi se točno trebali financirati moderni izuztno skupi medicinski zahvati ako smo svi siromašni?

    Uzmimo čak i vaš stav potpunog nepoštivanja struke i mišljenja da ti ljudi trebaju raditi na svjetskom nivou, ali za ruske plaće, recimo čak da rade i besplatno, dosta spomenutih modernih medicinskih zahvata su izuzetno skupi. Što predlažete?

    Da naručimo instrumente i uređaje izvana i onda ih ne platimo?

    Komunisti se ponašaju i komentiraju odnosno pišu članke kao da negdje postoji beskonačna vreća novca iz kojeg država ili tko već izvlači koliko joj treba i sve to daje svojim građanima. Puni li se uopće ta vreća, tko ju i koliko puni, njih uopće ne zanima.

    Ne znam, vjerojatno se tako ponašaju i u svome kućanstvu pa im je to normalno? Onda se dogodi da jamac za kredite ili sudužnik mora doživotno otplaćivati nećiji kredit. No, vrhunac te izopaćenosti je da nitko ne žali jamca, nego svi žale “jadnog” čovjeka koji se zadužio.

    Volio bih nekad čuti i pročitati neko logično objašnjenje ili pojašnejnje funkcioniranja bilo kojeg sustava: zdravstvenog, mirovinskog, socijalnog, ali obje starne: strnu prihoda i stranu rashoda.

Odgovori