Nije do Gotovine nego do tržišta

Prema svemu sudeći, nedavno izrečene optužbe na račun Ante Gotovine, a vezane uz njegov biznis s tunama, nisu održive. No, to ne znači da tržište uzgoja riba nema posljedica po njenu dostupnost i ekološku održivost.

Zapjenilo se more jadransko prošli tjedan od vijesti da Ante Gotovina krijumčari mladu tunu iz Libije za tov u svojim ribogojilištima. I da mu nadležno Ministarstvo poljoprivrede RH još navodno pomaže u raboti nedostojnoj kultnoga general-heroja, makar i umirovljenog. Ubrzo će se ipak pokazati da za takvu priču zasad nema dovoljno dokaza, pa ni jačih indicija. No njome je potencijalno otvorena čitava jedna ranije dobrano potisnuta šira tema, pa ćemo zato malo duže zadržati pogled uprt na kontroverzno plavetnilo.

“Bože, kako je veliko more!”

I jest impresivno, ali nipošto ne gledamo svi jednako poetično ili pak možda pragmatično na nj. Gotovina potječe iz ribarske obitelji, dok je akvakulturi prionuo nakon četrdesetgodišnjeg izbivanja s Jadrana. U međuvremenu je služio Legiji stranaca i francuskim vojno-obavještajnim službama u Africi i Južnoj Americi, a potom se malčice odao kriminalu u samoj Francuskoj. Vojna mu karijera doživljava uzlet u redovima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini, mada je nešto kasnije izručen Haškom tribunalu.

Nije poznato je li tadašnji optuženik za ratne zločine nad Srbima i napose srpskim civilima, svoj budući maritimni biznis osmislio upravo za vrijeme tog uzništva. Sedam je godina trebalo Međunarodnom sudu da mu izrekne oslobađajuću presudu, a nakon prvotne okrivljujuće. Nesumnjivo su iza toga ostali stanoviti repovi, jer za civilne srpske žrtve u akciji Oluja nije osuđen nitko uistinu relevantan. Pritom je baš Gotovina upravljao ključnim, najburnijim operativnim zonama tokom oslobađanja Hrvatske, Zbornim područjem Split.

Ipak, nešto je drugo kumovalo sjajnom imidžu ovoga generala, i slici njegove ratničke neokaljanosti, povrh službene presude. Bila mu je već namijenjena uloga nacionalnog mučenika, čuvara svehrvatske pravovjernosti, onako kao što je Kralju ribara povjeren Sveti gral. Indirektno se, ali efikasno ogradio, i odbio stati uz nacionaliste koji su u času njegova dolaska iz zatvora naveliko huškali protiv vlasti lijevog centra. Zatim su svi primijetili da se taj ustvari nikad u životu nije javno istaknuo nekakvim šovinističkim izjavama.

“Svatko od nas ima neki svoj oblačić!”

Zaredala su kuloarska tumačenja s naglaskom na antifašističku orijentaciju najbližih mu predaka, ali bit će da se naš ratnik naprosto zaželio mira. Među ostalim i zbog poslovanja, kao što će se ubrzo pokazati, s uzgojem tuna za izvoz u Aziju. Njegov pahuljasti oblačak, njegov eterični nebeski ideal, njegov duševni spokoj bio je tržišno determiniran, osim što je nišu još valjalo izgraditi. Sustav državnih koncesija i popratne regulative za tunogojstvo u Hrvatskoj nije bio razvijen, pa ga je tek Gotovina izrazitije potaknuo.

Budući da nije otimao tvornice i otpuštao radnike, ispao je ono što se naziva humanim poduzetnikom. Budući da nije govorio o Srbima mrzilački, ispao je čak i nešto poput zavidno humanog ratnika. A posao s tunama je doslovno procvao, nakon početnog zahuktavanja, do razina o kojima se ovdje svojedobno moglo samo ludo maštati. Danas je dovoljno reći da je izvoz tune postao peta najunosnija eksportna stavka u hrvatskoj vanjskoj trgovini. Nadmašio je biznis sa pšenicom, izvoznom perjanicom inače krhkog i zapuštenog domaćeg agrara.

“Pa to je modularni sistem sektorskog tipa!”

Kavezni uzgoj tuna, jasno, nije nikakva STEM-akrobatika, ali je razvoj dotad već zakržljalog sektora iziskivao određene sposobnosti, ne samo političke veze. Da je glavni hagiograf Ante Gotovine, čuveni novinar Nenad Ivanković, znao u kakvog će poduzetnika izrasti ovaj general, malo bi mu bila ona jedna knjiga o njemu. Ona jedna iz 2005. godine, naime, naslovljena “Ribar – pustolov i general”, a po kojoj je Antun Vrdoljak snimio film reduciranog naziva “General”, e da bismo sad iz obaju tih djela vukli citate za međunaslove.

Gornji navod nema doduše veze s ribogojstvom, nego s vojnom taktikom, ali svakako ocrtava i snalažljivost general-ribara na mirnodopskoj fronti. No tu se definitivno razilaze putevi Gotovine i njegova naroda, ili njegovih sugrađana: dakle tek po ribljem pitanju. Ne samo zato što su žitelji Hrvatske plasirani ispod prosjeka Europske unije po konzumaciji ribe, nego i zato što im je prosječno manje dostupna. Ili zato što gotovo polovica ribara u EU-i, s njima i hrvatskih, zarađuje manje od nacionalnog minimalca u svojoj zemlji.

Štoviše, dok Ante Gotovina bilježi vrtoglavi prihod od izvoza plavoperajne tune, tu ribu hrvatski potrošač nema često šansu vidjeti u prodaji. Kad ima, teško je može platiti, ali zapravo je rijetko u ponudi, jer Azijci daju više. I nije Gotovina kriv za to, niti bi se oko toga sudovalo onako dugo kao što je iziskivao ratni zločin. Tržište je ono što razdvaja narod od kvalitetne tunjevine i od ratnika koji je odlučio loviti ribu umjesto ljude. A tržište je i ono što ugrožava ekološku održivost rastuće akvakulture na Jadranu.

“Ne da se unakaziti more, veliko je i moćno pa odolijeva!”

Ili valjda ne odolijeva baš onoliko koliko se vjerovalo da je slučaj, pa ga se izvjesnim praksama može i unakaziti. Mislimo pritom na razne tvari koje se koriste u ribogojilištima i uz njih, od hranjiva i pesticida do antibiotika i nafte. Neugodan miris, odbojan talog, zamućeno more, ogoljelo dno, cvjetanje algi – sve su to posljedice kakve u višim koncentracijama teško idu pod ruku s turizmom kao forsiranom specijalizacijom Jadranskog mora. To je u počecima svog poslovnog razvoja na otoku Murteru iskusio i Ante Gotovina.

Ako ni on niti država ne pretjeraju s koncesijama, međutim, sektor će se pokazati ekološki podnošljivim. Izvoz će rasti jer se Japanu u narudžbama sve više pridružuju druge azijske zemlje. No spomenuti društveni jaz, dubok poput Jabučke kotline, ostat će netaknutim jer se država ovdje nerado pača u tržišni zabran. Tako baš ništa ne ukazuje na skoru mogućnost da se prosječan hrvatski riboljubac ležerno najede tunjevine, osim konzervirane. Pa ni ta u pravilu nije domaćeg porijekla, čak ni kad nam stigne iz ovdašnje prerade.

bilten

1 comment

  1. Meni je ovo jako bitno:

    “Ipak, nešto je drugo kumovalo sjajnom imidžu ovoga generala, i slici njegove ratničke neokaljanosti, povrh službene presude. Bila mu je već namijenjena uloga nacionalnog mučenika, čuvara svehrvatske pravovjernosti, onako kao što je Kralju ribara povjeren Sveti gral. Indirektno se, ali efikasno ogradio, i odbio stati uz nacionaliste koji su u času njegova dolaska iz zatvora naveliko huškali protiv vlasti lijevog centra. Zatim su svi primijetili da se taj ustvari nikad u životu nije javno istaknuo nekakvim šovinističkim izjavama.”

Odgovori