Napokon kapitalistički trijumf?

Takvo slavljeničko raspoloženje u hrvatskim medijima nismo vidjeli još od Svjetskog prvenstva u Rusiji. Nema tko se nije raspisao o uspjehu mladih Hrvata. Nije ga čak uspjela zasjeniti niti velika korupcijska afera. Vrlo lako se mogao steći dojam da smo napokon uspjeli u kapitalizmu. I da ima nade.

O čemu se radilo? A o dvije vijesti iz ekonomskih rubrika kojima je priključena i ne tako davno treća, sličnog žanra. Mediji su tako izvijestili, a par dana nakon popratili i intervjuima, o uspjehu vlasnika zagrebačkog startupa Nanobit koji se bavi proizvodnjom igrica. Njihov startup je za 148 milijuna dolara kupila švedska kompanija Stillfront. U prvoj fazi su Šveđani preuzeli 78% tvrtke, a ostatak će naknadno.

Druga vijest se odnosila na Matu Rimca i njegovu kompaniju Rimac automobili. Što se tu pak dogodilo ili se treba dogoditi, nije sasvim jasno. A ni sam Rimac nije se oglasio u medijima koji su prenijeli informacije iz stranih izvora o tome kako “Rimac od Volkswagena preuzima Bugatti”. Bombastične naslove nije pratio toliko zanimljiv sadržaj članaka. Tamo se pak navodilo da bi Volkswagen trebao povećati vlasničke udjele u Rimčevoj firmi, a Bugatti, kojeg u VW-u više ne uzimaju za ozbiljno, bi u tim unutarnjim transakcijskim rješenjima trebao završiti u vlasništvu Rimac automobila.

Trolist se zaokružuje nešto ranijom viješću o vodnjanskoj IT firmi Infobip. Radi se o najvećoj hrvatskoj firmi u IT sektoru koja “pruža tehnološka rješenja kompanijama za komuniciranje s klijentima”. Njihove usluge koriste velike svjetske banke, telekomi, WhatsApp, Uber i mnoge druge kompanije. A vijest je rekla da je 200 milijuna dolara u Infobit uložio američki fond One Equity partners. Krajnji cilj bi trebalo biti izlistavanje Infobipa na američkoj burzi, a prije toga bi trebao postati prvi hrvatski “jednorog”: startup koji vrijedi više od milijardu dolara.

Ako stvari gledamo nepristrano ili ne-navijački, radilo bi se o najnormalnijim vijestima s tržišta. To da velike kompanije kupuju male nakon što ostvare određeni proboj nije ništa novo. I sami čelnici Nanobita potvrđuju da su njihovi novi vlasnici u globalnoj ekspanziji i da su oni samo jedna od akvizicija. Kao što je sasvim normalno da fondovi ulažu u kompanije u nadi da će im se ta ulaganja naknadno isplatiti rastom vrijednosti te kompanije.

Međutim, reakcije nisu baš bile sasvim normalne. Iz ekstatičnih naslova se mogao doslovno steći dojam da će se svima u državi sutra račun barem malo podebljati. Ako ne baš to, onda da svatko tko ima ideju i nije lijen naprosto može uspjeti. Nigdje se nije moglo čuti da u svijetu više od 90% startupa propadne. Ali smo zato danima slušali da smo milijarde ulupali u brodogradnju umjesto u proizvodnju aplikacija. Kao da su isti ulazni troškovi i kao da brodogradnja zbog prirode industrije i poslovnog ciklusa ne iziskuje subvencije bilo gdje na svijetu da se odvija. Također, ništa nismo čuli ni o socijalnoj pozadini mladih poduzetnika koji se upuštaju u startup avanture. Koliko rizika mogu podnijeti oni iz bogatijih obitelji, a koliko oni iz manje bogatih? Koliko ih talentiranih uopće ne dospije na fakultet?

Stekli smo dojam da u kapitalizmu vlada meritokracija i da svatko talentiran može uspjeti. To ne znači da nabrojani nisu bili inovativni ili da nisu lukavo prepoznali tržišnu nišu. Međutim, takvo što ne može biti recept za uspjeh svih, kako god ga u kapitalizmu mjerili. To, na primjer, vrlo dobro zna i sam Rimac koji već neko vrijeme od vlade zahtijeva izradu industrijske strategije. No, to je još u domeni znanstvene fantastike. Puno važnije je to da nikad od vlasnika Infobipa ili Nanobita nismo čuli cmizdrenje o prevelikim porezima ili državnoj represiji. Kako to da su oni uspjeli unatoč svemu što država radi da slomi poduzetništvo? Medijski libertarijanski buntovnici o tome šute. Ili misle da bi svi uspjeli da nema porezne presije. Kao da osnova kapitalizma nije konkurencija i da po definiciji ne mogu svi uspjeti. A pogotovo ne oni koji mogu konkurirati jedino na tržištu rada.

Odgovori