«

»

svi. 08 2018

Moglo je drugačije

Na pitanje ‘Je li moglo drugačije?’ iz naslova dokumentarne serije prikazane na HTV-u odgovor se može naći u Sloveniji. Slovencima nikad nije palo na pamet da tvrde kako su devize ostale u Beogradu, dok su u privatizaciji poduzeća sudjelovali svi građani

Na početku bila je golema laž. Ona je glasila: Devize su ostale u Beogradu. Istina je bila, nasuprot tome, da one tada nisu bile ni u Beogradu ni u Narodnoj banci Jugoslavije, pa nisu mogle tamo ni ostati. Ali ta laž vrijedila je suhog zlata onome tko je naumio, već godine 1990., odmah nakon prvih višestranačkih izbora, ugrabiti svu imovinu hrvatskih građana. Suprotno onome što mnogi ljudi vjeruju, cilj prvog napada u privatizacijskoj pljački nisu bila poduzeća već novac. U prvom redu devize u bankama, u kojima su ljudi čuvali svoje ušteđevine. Bio je to ogroman novac, koji se jednostavno nudio onome tko nije imao nikakvih skrupula, a u ruke mu je pala neograničena vlast. I to u trenutku kad je teška sjena Miloševićeve agresivne velikosrpske politike prekrila sve drugo što se događalo u zemlji.

To ne vidi ambiciozna dokumentarna televizijska serija HTV-a s naslovom ‘Je li moglo drugačije?’ koja je i inače ričet bez suhog mesa, mirisa i okusa. Ipak, njena je zasluga da je, barem kratkotrajno, obnovila zanimanje javnosti za to doba i događaje čije posljedice trpimo i danas. Na teški zločin bez kazne, s jedinim epilogom u onoj ciničnoj konstataciji – tko je jamio, jamio je.

Kako to da devize nisu bile u Beogradu kad je na tome velikim dijelom počivao sustav emitiranja dinara? U normalnim okolnostima Narodna banka Jugoslavije je otkupljivala devize od poslovnih banaka i to novcem iz emisije. Svježe štampanim novcem, kako se nekad govorilo. Međutim, Narodna banka je taj isti novac poništavala kad su poslovne banke od nje kupovale natrag devize, bilo da bi ih vratile štedišama, bilo za vlastito poslovanje. Centralizacija deviza i njihova administrativna preraspodjela, oko čega su se decenijama lomila koplja, nemaju s tim nikakve veze. To se ostvarivalo na drugom mjestu, u ministarstvu, i drugim alatima, odnosno uvoznim dozvolama.

Bio je to zdrav sustav, jer je emisija dinara bila pokrivena devizama, odnosno proizvodnjom za izvoz. Ali, kako smo rekli, samo u normalnim okolnostima. U drugoj polovici osamdesetih godina, dakle dobu koje je prethodilo raspadu Jugoslavije, prilike su bile sve samo ne normalne. S dolaskom bosanskog Hrvata Branka Mikulića na čelo savezne vlade, a kao posljedica njegove politike uplitanja u cijene i jačanja birokratskog monopola na ekonomske odluke, krenula je hiperinflacija koja je dotadašnji sustav deviznog poslovanja učinila nemogućim. S cijenama morao je kliziti i tečaj, jer bi u suprotnom privreda bila potpuno zakočena. Tako su se i poslovne banke našle na muci jer im je, kako su tvrdile, ponovni otkup deviza postao preskup, a skupljanje devizne štednje neisplativo. Tada se pribjeglo tipičnoj mjeri za vremena hiperinflacije. Uvelo se pro forma otkup deviza. U toj igri Narodna banka Jugoslavije bilježila je kao da je otkupila devize, da bi poslovnim bankama mogla dati novac iz emisije. Ali u zbilji devize su ostajale poslovnim bankama, koje su istovremeno dobivale i njihovu protuvrijednost u dinarima. Sad su imale i ovce i novce.

Na pitanje ‘Je li moglo drugačije?’ iz naslova HTV-ovog dokumentarca odgovor se može naći u Sloveniji. Tamo je, naime, bilo drugačije. Kad se raspala Jugoslavija, Ljubljanska je banka bila vjerojatno u najtežem položaju, jer je polovicu svog poslovanja imala u drugim republikama (kako je ovom autoru svojedobno potvrdio i njen tadašnji generalni direktor Metod Rotar). Pa ipak, kad je počeo raspad Jugoslavije, svojim su deviznim štedišama u Sloveniji prvo isplaćivali po 500 maraka mjesečno, da bi uskoro oslobodili svu štednju. Nije bilo namjere da se oni opljačkaju. Prema svojim štedišama u drugim republikama ponijeli su se grajzlerski, ali u svim sporovima koji zbog toga još traju Slovencima nikad nije palo na pamet da tvrde kako su devize ostale u Beogradu. U Hrvatskoj je, nasuprot tome, uveden pojam ‘stara štednja’, koja se s vremenom priznavala u iznosu od 70 posto i to samo za neke namjene, na primjer za otkup stanova. A i taj je novac, kako se uskoro doznalo, završavao na famoznom računu u Villachu.

Sudbinu devizne štednje dijelili su i fondovi (npr. mirovinski), a i hrvatske banke. Opljačkane, pa sanirane na trošak poreznih obveznika, prodane su strancima uz tajnu klauzulu da se neće istraživati što se događalo prije. U Sloveniji je, nasuprot tome, učinjeno sve da se one spase, pa je primijenjen tada novi model razdvajanja zdravog poslovanja od starih tereta, koji je prvi put primijenjen u Španjolskoj, a kupila ga je zadnja savezna vlada Ante Markovića.

Druga velika hrvatska laž onog vremena poslužila je pljački poduzeća, a glasila je da društveno vlasništvo nikad nije stvarno postojalo. Dakle, građani i tako nemaju ništa (samo Alajbegovu slamu, kako su govorili neki naši vrli ekonomisti), pa je normalno da se sva imovina proglasi državnom. Istina je i tu bila obrnuta. Svaki je građanin po zakonu posjedovao dio društvene imovine koji mu je oduzet, što znači da je provedena nacionalizacija. Ali kako to ružno zvuči, posebno u inozemstvu, izmišljen je eufemizam – pretvorba. Nije nacionalizirano, već je pretvoreno u državno. Nije šija nego vrat. Tako je onaj tko je imao državu odjednom imao i svu privredu i mogao ju je dijeliti kapom i šakom. Pritom se nije brinulo što će se dogoditi s poduzećima i zaposlenima (od kojih su mnogi bili na fronti). Jedino je važno bilo bogaćenje podobnih. Je li moglo drugačije? U Sloveniji ništa nije nacionalizirano, samoupravna poduzeća su se privatizirala sama, a svi građani su u tome sudjelovali uz pomoć vaučera koje su dobili. Zato nije bilo ni uništavanja privrede i masovne nezaposlenosti. Država je jedino brinula za dvadesetak poduzeća koja nisu mogla opstati nakon raspada jugoslavenskog tržišta. Mariborski TAM, na primjer, radio je pretežno za JNA. Zanimljivo je da je i u Hrvatskoj program budućeg poslovanja i razvoja bio sastavni dio svakog privatizacijskog kupoprodajnog ugovora. Ali za to poslije nitko nije pitao niti se provjeravalo što i kako rade novi vlasnici. A oni se nisu mučili s proizvodnjom i poslovanjem, što su za njih bila španjolska sela, već su radnike slali na ulicu, a nekretnine rasprodavali. Zna se.

Pitanje je li moglo biti drugačije zapravo je jedina vrijednost HTV-ove dokumentarne serije o privatizaciji u Hrvatskoj. U njoj, međutim, odgovora nema, niti se od drveća, dakle pojedinih slučajeva, vidi šuma. Ali se zato vidi nešto drugo. Vidi se niz sudionika i aktera privatizacijskih procesa iz devedesetih godina koji pokušavaju objasniti događaje i svoju ulogu u njima. Po tome, ta dokumentarna serija sliči svim zatvorima u svijetu. I ona je puna nevinih ljudi.

portalnovosti

 

 

3 comments

  1. Edo Bare

    Gdje smo mi od Slovenije?! Jedino smo u prednosti kad treba pričati viceve o njihovoj veličini. U svemu ostalo kaskamo.

  2. Antiseptik

    Moglo je i trebalo je drugačije. No, eto, zahvaljujući kradezenjarama, nije.
    Jednoga dana, priča će se ponoviti. Samo (opet) u drugome smjeru. Tada će desničarska kamarila (družba današnjih konjokradica) kukati kako je nacionalizacija protupravna i kako je privatno vlasništvo neotuđivo. Aha.

    1. Antiseptik

      (nešto slično kao u Venecueli)

Odgovori