Kad se kapital osjeća diskriminirano

Sukob između Njemačke i Europske komisije oko izgradnje plinovoda Sjeverni tok 2, koji je trebao ići od Rusije po dnu Baltičkog mora do Njemačke, te zamijeniti plinovode od Rusije do Europe što vode preko Ukrajine, najilustrativniji je sukob odnosa moći u Europskoj uniji u posljednjih nekoliko godina. Ovaj projekt svoj završetak vjerojatno neće ugledati, no nikako zbog manjka agilnosti investitora. Posljednja vijest o Sjevernom toku 2 je ona s portala Politico koji je u posjedu pisma što ga je CEO Sjevernog toka 2 Matthias Warnig uputio predsjedniku Europske komisije Jeanu Claudeu Junckeru u kojem tonom nalik prijetnji “upozorava” EU da će podići tužbu protiv njih ako njegovoj firmi ne bude bilo dozvoljeno zaobići nova pravila jer su diskriminatorna prema investitoru te da ugrožavaju milijarde eura već investiranih u projekt.

Najzanimljiviji dio pisma je onaj u kojem Waring upozorava EK, ako ne dozvole izuzetak od pravila za Sjeverni tok 2 da će “EU možda prekršiti međunarodne ugovore”. No, EU ne krši nikakve međunarodne ugovore. Da bi Sjeverni tok 2 uopće bio moguć prvo je bilo potrebno uvesti zaista začuđujuću iznimku da se pravila Zimskog paketa (o energetskim zakonima) ne primjenjuju van kopna, odnosno da se ne primjenjuju na moru i ispod mora. O suludosti ovog tumačenja na kojeg je EU u početku bila pristala ne treba više posebno raspravljati. Stvar je bila od samog početka poprilično jasna: ovaj plinovod rezultat je ruskih veza bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera a nevjerojatno dobro plaćeni lobisti više europskih fosilnih kompanija koje su uložile u ovaj projekt odradili su svoj posao. Korupcija na zapadu naime ima znatno drugačije oblike od ovih na Balkanu. Tamo je sve legalno, npr. platiti skupe lobiste kao i ulagati milijune u predizoborne kampanje kandidata koji su onda vezani interesima i politikama svojih donatora. Stoga je usprkos svim upozorenjima ideja novog plinovoda ispod Baltika na neko vrijeme bila zaživjela, pa se čak i činilo da joj više ništa ne stoji na putu.

Tanka granica između lobiranja i korupcije

No, predsjednik komisije Juncker više je puta u javnosti upozoravao protiv Sjevernog toka 2. Taj čin svjedočio je zapravo njegovoj nemoći kao i nemoći izvršnih tijela Europske unije pred zapadnoeuropskim (OMV, Shell, Engie, Wintershall) kapitalom. No, Komisija se ipak ohrabrila i predložila izmjenu plinske direktive na način da se pravila koja se odnose na kopno također primjene i na off-shore plinovode. Naravno, moćne zemlje jezgre EU kojima je projekt išao na profit, a preko Vijeća Europe, kao i Rusija koja je izazvala Komisiju pred Svjetskom trgovinskom organizacijom protivile su sve ovoj ideji argumentom da EU nema moć primijeniti ova pravila van svoje jurisdikcije. No, primijeniti pravila van toga nije niti bio cilj ovog prijedloga, cilj je bio spriječiti Sjeverni tok 2.

No, i protivnici Sjevernog toka 2 nisu svi na istoj strani. Dok zemlje istočne Europe poput Ukrajine, Poljske, Rumunjske brine energetska ravnoteža kao i gubitak milijardi eura tranzicijskih poreza, neke druge aktere, primjerice sve aktivnije uključene Sjedinjene Američke Države, brine prevelika koncentracija ruskog plina u Europi, budući da ta zemlja posljednjih godina ulože velike napore ne bi li potisnula ruski plin a s ciljem uvoza svog ukapljenog plina u Europu. Pritom, ako treba birati, istočna Europa bi radije ruski nego američki plin. Pitanje gotovo terorističkih praksi otimanja zemljišta u Sjevernoj Americi te socijalne i ekološke štete koje SAD radi iskapanjem plina iz škriljca zapravo se u Europi uopće ne problematizira. Isti se problemi dakako propituju samo kad se radi o Rusiji.

No, istočna Europa sita je takvih narativa. Stoga je Rumunjska ranije ove godine iskoristila svoje predsjedavanje Europskom unijom da u rekordno kratkom roku od dva tjedna izglasa izmjene i dopune Direktive o plinu. Po novoj direktivi, iako se plinovod proteže na 1200 kilometara od Rusije do Njemačke, EU pravila odnose se na samo 54 km koja se nalaze na njemačkom, odnosno teritoriju EU. Ipak, i to je dovoljno da se cijeli projekt zaustavi. Tim više što je i Danska preko čijeg je područja cjevovod također trebao prolaziti nedavno otkazala podršku projektu, dodatno smanjivši time mogućnost njegova uspješnog dovršetka.

Tko snosi rizik?

Osnova za pismo Matthiasa Warniga leži u odredbi da su svi postojeći (završeni) cjevovodi EU izuzeti iz novih pravila. Waring stoga traži sada, uz prijetnju tužbe, da se i Sjeverni tok 2 izuzme iz pravila kao završeni projekt, iako se plinovod tek gradi. Logika je da će Sjeverni tok 2 biti gotov (sumnjamo) do ljeta kada izmjena Direktive o plinu stupa na snagu. Stoga se sada, kao i obično kad se radi o lobistima (sjetimo se samo Pariškog sporazuma o klimi) vodi rasprava o semantici. Glavno je stoga pitanje trenutno što znači “završeno”. Da li je to cjevovod spreman za komercijalnu upotrebu, ili je to nešto drugo. Da li je “poludovršen” “gotovo dovršen” i “dovršen” pitanje “semantičkih nijansi” ili tek lobističkih spinova. Iz kompanije priznaju da plinovod neće biti spreman za komercijalnu upotrebu do ljeta, ali ipak traže da ih se uvrsti u derogacijski režim (koji dozvoljava iznimke), jer se u suprotnome “radi o nerazumnosti, arbitrarnosti i diskriminaciji”.

Logika iza toga je Sporazum o Energiji – međunarodni dokument koji određuje pravila za prekograničnu suradnju u energetici, a koji sadrži i odredbe o zaštiti investicija. Budući da je EU potpisnica sporazuma, kao i Švicarska gdje se nalazi sjedište firme Sjeverni tok 2, firma prijeti tužbom na temelju tog dokumenta. Prema tumačenju kompanije, Njemačka je ta koja navodno ima konačnu riječ o sudbini projekta, dok prema tumačenju Komisije ta kompanija mora tražiti izuzetak od njemačkog regulatornog tijela, koje pak treba potom potvrditi, odbiti ili prilagoditi službeni Brisel.

Kompanija je objavila da je u ovaj projekt već uloženo 5,8 milijardi eura (od planiranja do gradnje), od ukupno potrebnih 10 milijardi eura. No, investitori su sami preuzeli rizik pokretanjem gradnje (već su položene cijevi u duljini od 1000 kilometara), iako nisu ishodili sve dozvole. Tako primjerice uopće neće dobiti dansku dozvolu za prolaz preko njihovog teritorija. Nije li temeljna odlika kapitalista preuzimanje rizika? Ali ne bi li onda nužna posljedica toga trebala biti i snošenje tih rizika? Umjesto plakanja državi da ih spasi nakon niza ishitrenih (?) poteza.

bilten

Odgovori