Javno-privatno partnerstvo alibija i reklame

Načelno nema ništa sporno u državnom angažmanu kompetentnih privatnih kompanija na projektima od šireg društvenog interesa. No, čini se da Plenkovićev krajnje klimavi plan suradnje s kompanijom Mate Rimca izgleda više kao njegov pokušaj dokazivanja sve glasnijoj poduzetničkoj sekti da razumije “realnu” ekonomiju.

Mlada zvijezda hrvatskog poduzetništva Mate Rimac opet je proteklih dana zauzeo udarne pozicije u domaćim medijima. Ovaj put je povod bila vladina najava usmjeravanja dijela krizne EU-potpore Rimčevu programu razvoja samovozećih automobila. Preciznije, cilj je realizacija sustava autonomnih taksija za prometovanje Zagrebom, pokretanih umjetnom inteligencijom namjesto izravnom ljudskom, integriranih u širi sustav javnoga gradskog prevoza. Vozače uberovce i boltovce, kao dosad najpraktičnije polurobotizirano šofersko radništvo, slali bismo tako u povijest navodno već od 2024. godine. No razmotrimo malo podrobnije što sve uključuje jednu tako optimističnu i nadasve ekološki trijumfalnu perspektivu.

Prvo utvrdimo neke osnove o samome Mati Rimcu i njegovoj unekoliko mitskoj djelatnosti unutar globalne automobilske industrije. To je među ostalim potrebno zbog toga što se upravo u vezi s time godinama naklapa koješta, dok sadržaj konkretne teme u javnosti redovno iščezava pred reklamnim blještavilom koje poput aure prati blaženi lik tog developera.
Pravi li Rimac automobile, dakle, ili automobilske pogonske baterije, ili nešto između, i što bi onda ustvari to između bilo? Još do prije pet ili šest godina i on je sam aktivno poticao uvjerenje da su to baš kompletna vozila – buy & drive. Uskoro će se otkriti da ih nema nigdje na cesti, pa je njihovo mjesto u permanentnim medijskim laudama polagano zauzela tvrdnja da je ipak riječ o baterijama. Vremenom svejedno postaje jasnije da je posrijedi izrada programskih sustava za automobile na električni pogon. To nipošto nije malo, naprotiv – moglo bi se takve sklopove nazvati i mozgom automobila budućnosti – ali ostaje enigma o tome zbog čega su nas prethodno vozali od teze do proteze, taman bila kompjutorska.

Danas bi i to trebalo biti poznato, udubimo li se imalo bolje u aktualnu te epohalnu vladinu inicijativu: zbog marketinga. Rimcu je ta vrsta ekonomsko-propagandnih poruka trebala iz shvatljivog razloga, naime, da bi efikasnije osvojio pažnju nekih budućih strateških partnera, u čemu je i uspio, jer takvo oglašavanje u najmanju ruku brže privlači suinvestitore. Vlada je pak u lovu na pozornost domaće, ujedno glasačke javnosti, kao i nasušno ekonomsko-političko odobrovoljavanje Europske komisije u zaokretu prema zelenim industrijama.

Državni kooperant broj jedan

Čini se tako da hrvatska državna egzekutiva, poduzetničkoj kritici usprkos, hvata priključak barem sa slučajnim izdankom nove domaće hi-tech industrije. Takva bi orijentacija imala svojih prednosti za javni interes, ne samo privatni, s obzirom na to da ni javni sektor u kapitalizmu ne može biti snažan bez privatnog. Tako su nametnuta pravila igre, naročito otkako je praktično sva proizvodnja izručena budzašto u ruke privatnika.

Utoliko bi strateški horizont vlade Andreja Plenkovića i ovdje nadležnog ministra mora i prometa Olega Butkovića valjda morao biti privođenje Rimčeva potentnog biznisa najširoj mogućoj javno-interesnoj svrsi. Takav pothvat neizostavno, uostalom, podrazumijeva golema državno-budžetska i europsko-unijska sredstva, da ne spominjemo strukturne olakšice i prilagodbe većih zemalja njihovim autoindustrijama. No treba imati u vidu i jednako zamašnu političku odgovornost vlasti koje uz takvu okladu stupaju u partnerstvo s privatnim sektorom. Kad je riječ o ovima hrvatskim, nažalost, već u startu ćemo se suočiti s izostankom ekonomsko-političkog konteksta od kojeg bi zacrtana produkcija trebala izjuriti na taksi-stajališta.
Ako bi se taj okvir sastojao od koncentričnih krugova s figurom Rimca u središtu, najveći bi bila monetarna politika, zatim u njemu fiskalna, a najmanji je industrijska. I, da skratimo, osim što je prva oteta i silovana, druga mnogostruko izvitoperena, dok treća takoreći ne postoji, primjetno je da je inauguraciji Mate Rimca u državnog kooperanta prethodila burna medijska uopćena rasprava o postocima u diobi EU-pomoći između javnog i privatnog sektora. Također, niz vijesti o Rimčevim novim svjetskim uredima i tržišnim probojima, ili generalno o neodoljivosti te hrvatske ekonomske uzdanice.

Plenković je na kult Mate Rimca odranije slab, grijao se već na njegovoj brižno gojenoj popularnosti, ali svakakvih javno-privatnih partnerstava smo se nagledali u Hrvatskoj zadnjih decenija, a teško je prisjetiti se sretnih ishoda po javni interes. I na stranu sad to što je za futuristički projekt izabran grad koji ne uspijeva valjano umrežiti ni displeje na tramvajskim stanicama, a novu sljemensku žičaru ljulja korupcijski skandal već i prije negoli je startala. Ne zna se ni tko će naskoro voditi Zagreb, ali ovo je ionako vladin plan, pa valjda smatraju da nema razloga za koordiniranje s metropolom u kojoj bi famozna prometala okrenula pneumatik historije u novom smjeru, i to s uključenim taksimetrom.

Ako ova STEM-revolucija ipak ne uspije, krivnju će za fijasko u prvom redu snositi političke vlasti, tj. Vlada RH. A to bez obzira na činjenicu da su njene odluke – kao i one prethodnih koalicijskih garnitura – uvjetovane voljom krupnog kapitala. Potonji je stoga često naoko mušičav, dok političari djeluju smušeno, ali posrijedi je više efekt izričite hijerarhije.

Hrvatske vlasti, zarobljene u unutarstranačkim apetitima i podaništvu spram inozemnih centara moći, temeljito su zapustile domaću ekonomiju. Uslijed nesposobnosti da se utvrdi iole ozbiljnija razvojna strategija, projekt Taxi Rimac ne može ni biti ništa doli vladin alibi. Instant-marketing, znači, pogotovo s dugotrajnom pandemijom i devastirajućim ekonomskim posljedicama u vidu. Kao i poražavajućom spoznajom da se ova država niti poslije godinu dana takvog iskušenja nije u stanju istinski trgnuti u smjeru sigurnije proizvodnje i strukturnih promjena u zastupanju društvenih prioriteta. Pa nam je brinuti se da veliko tehnološko putovanje na koje ovime pozivaju, neće na koncu potrajati ni za puku gradsku vožnju.

Odgovori