«

»

stu. 03 2016

Ina: od socijalističkog do “postfosilnog” društva?

rafinerija-sisakHrvatska Industrija nafte (Ina), nekoć je bila najveće domaće poduzeće. No posljednjih 26 godina traje njegovo sistematsko uništavanje koje tek povremeno izaziva i energične otpore. “Slučaj Ina” je već srušio dva premijera, a nedavna najava zatvaranja sisačke Rafinerije ponovno jača tenzije.

“Pitanje upravljanja Inom zahtijeva ozbiljnu analizu. Idemo prema postfosilnom društvu i neminovno dolazi do toga da se neki kapaciteti moraju ugasiti – radi se o tranziciji i ona se mora napraviti – vodeći računa o radnim mjestima”, izlanuo se 26. listopada Mostov ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović, odgovarajući na pitanje o mogućem zatvaranju Rafinerije Sisak. Nešto kasnije istoga dana pokušao je ublažiti rečeno: “Rafinerija Sisak se ne gasi. Ona predstavlja vrlo veliku tradicijsku vrijednost, ona je iznimno važna za cijelo područje, predstavlja velik razvojni potencijal, zapošljava velik broj visokokvalificiranih ljudi i stoga gašenje tih radnih mjesta nema smisla i nije prihvatljivo rješenje.”

Što se tranzicije prema “postfosilnom društvu” tiče, ona u slučaju Ine traje, evo, već 26 godina i doprinijela joj je ali baš svaka dosadašnja vlada osamostaljene Hrvatske, a očito će i ova aktualna HDZ-a i Mosta, iz kojeg su baš zbog Ine i strateškog joj partnera MOL-a tražili resor energetike. HDZ je na tom tranzicijskom putu imao nesreću da su dvaput otkrivene korupcijske radnje njegovih lidera povezane baš s Inom i MOL-om: bivši premijer Ivo Sanader optužen je i pravomoćno osuđen zbog primanja mita od mađarskog MOL-a (Ustavni je sud kasnije presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak), dok je ovog ljeta pala vlada Tihomira Oreškovića zbog HDZ-ovog vicepremijera Tomislava Karamarka, točnije poslovne suradnje tvrtke njegove supruge i one glavnog MOL-ovog lobista u Hrvatskoj Josipa Petrovića. SDP-ove vlade, naravno, uvijek igraju pošteno, pa su tako pošteno započele proces privatizacije Ine i jednako pošteno, sekundirajući euroatlantskom intervencionizmu, prepustile Inina naftna polja u Libiji i Siriji.

Razgradnja Ine u posljednjih četvrt stoljeća neodvojiva je od onoga što se voli nazivati izgradnjom Hrvatske, točnije od intenziviranog uključivanja zemlje u globalni kapitalizam. Naftna kompanija, osnovana 1964. spajanjem upravo Rafinerije nafte Sisak, Rafinerije nafte Rijeka i Naftaplina Zagreb, koja je od 1980. do 1990. bila najveće poduzeće u SFRJ s oko 32.000 zaposlenih i prihodom što je 1990. činio deset posto ekonomije Hrvatske, podržavljena je 1990. u procesu pretvorbe društvenih poduzeća, a 1993. postaje dioničko društvo. Za vrijeme vladavine HDZ-a, dakle tijekom devedesetih godina, Ina je uglavnom služila kao keš-mašina za državne, stranačke i privatne potrebe pojedinaca iz guste HDZ-ove klijentelističke mreže. Za tehnomenadžere iz Ine uspostavljen je princip “rotirajućih vrata”, pa oni često zauzimaju najviše državne funkcije: premijer vlade nacionalnog jedinstva Franjo Gregurić kasnije je bio generalni direktor Ine, Zlatko Mateša je bio pomoćnik generalnog direktora Ine a zatim premijer, Hrvoje Šarinić, četvrti hrvatski premijer i osoba od velikog Tuđmanovog povjerenja, bio je predsjednik Upravnog odbora Ine…

Nuspojave “panaceje”

Na reunionu predsjednika uprave Ine, održanom 2014. godine, još jedan generalni direktor pa premijer, Nikica Valentić, podsjetio je na ulogu tvrtke u samim počecima rata: “Velika podrška bio nam je Tuđman koji je razumio da se Inu kao stožernu kompaniju ne smije kompromitirati. Stoga nisam dopustio da se Ina izravno bavi nabavom oružja, znajući da bi nas to dovelo na crne liste diljem svijeta. Pomagali smo obrani elegantnije.” Elegancija se mnogima isplatila: upravo među njima valja potražiti imena vlasnika privatnih naftnih kompanija nastalih pri kraju ili odmah nakon rata (NIVA petrol, CRODUX), stasalih na temelju iskorištavanja resursa same Ine.

S dolaskom Račanove koalicijske vlade početkom dvijetisućitih stiže navodna panaceja – privatizacija Ine: nakon javnog natječaja na kojem su u uži izbor ušli mađarski MOL i austrijski OMV, kupnjom 25 posto plus jedne dionice za 505 milijuna dolara strateški partner Ine postaje MOL. Krajem 2006., u doba Sanaderovog “narodnog kapitalizma”, dionice Ine po povlaštenoj cijeni kupuje više od 44.000 građana. MOL 2008. u javnoj ponudi kupuje još 22,15 posto dionica i postaje najveći dioničar Ine. Početkom 2009. potpisane su izmjene ugovora o upravljačkim pravima u Ini, koje će kasnije teretiti Sanadera i biti predmet arbitraže. U srpnju te godine Sanader podnosi ostavku; MOL-ov novac na premijerov je račun, kako će mediji kasnije pisati, navodno sjeo samo 14 dana ranije.

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (Uskok) 2014. podiže optužnicu protiv predsjednika Uprave MOL-a Zolta Hernadija tereteći ga da je Sanaderu dao deset milijuna eura mita za prepuštanje upravljačkih prava u Ini MOL-u. Iste godine Vrhovni sud donosi pravomoćnu presudu protiv bivšeg premijera i osuđuje ga na 8,5 godina zatvora zbog ratnog profiterstva u slučaju Hypo i primanja mita od MOL-a. Hrvatska protiv MOL-a podnosi arbitražnu tužbu Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCCITRAL) u Ženevi tražeći da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju. Također, traži naknadu štete zbog tih ugovora…

“Ustani bane”

MOL već neko vrijeme pokazuje da se želi izvući iz proizvodnog dijela posla s Inom, a ostati prisutan u njezinoj maloprodaji, odnosno mreži benzinskih stanica. “MOL Grupa slijedit će svoj poslovni put i planove sa ili bez Ine”, nedvosmislen je nedavno bio predsjednik Uprave Zsolt Hernadi, optužujući hrvatsku vladu ni manje ni više nego za “mentalitet planske ekonomije”. Predrag Sekulić, predsjednik sindikata Nova solidarnost i koordinator Stožera za obranu sisačke rafinerije, upozorava da se MOL već nekoliko godina sprema zatvoriti sisačku rafineriju, pa su tako počeli naftu željezničkim transportom prebacivati u Rijeku, a onda bi na red došla i riječka rafinerija jer je MOL-u cilj da poveća proizvodnju u svojim mađarskim i slovačkim rafinerijama. Inače, Rafinerija Sisak gotovo u potpunosti prerađuje domaću naftu (oko 600.000 tona godišnje) i – prema tvrdnjama radnika a za razliku od podataka koje iznosi Uprava – posluje pozitivno, unatoč povremenim obustavama prerade nafte i manjku radne snage. Radnici kažu kako su spremni braniti svoja radna mjesta unatoč sve su većim pritiscima Uprave koja ih pokušava zastrašiti opomenama pred otkaz i kaznenim prijavama…

Lokalni političari, poput sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića i gradonačelnice Siska Kristine Ikić Baniček, verbalno podržavaju rafinerijske radnike i njihov Stožer, no SDP-ova gradonačelnica pritom poseže za povijesnim likovima kojima zaziva protumađarsko raspoloženje. Tako je otkrila spomen-ploču sisačkom pravašu Grgi Tuškanu koji je svjedočio poznatom “saborskom vrtinjaku” banu Khuenu, a drugom je prilikom izjavila sljedeće: “Država mora preuzeti odgovornost. O sudbini rafinerije neće se odlučiti u Budimpešti nego u Zagrebu. Ako nije tako, onda se vraćamo u doba Khuen-Héderváryja. Živimo u samostalnoj hrvatskoj državi u kojoj se važne odluke mogu donositi samo na Markovu trgu, a ne u Budimpešti ili na sastancima na Trgu žrtava fašizma”.

“Postfosilni” fatalizam

U posljednje vrijeme sve se češće spominje i mogućnost nacionalizacije Ine, ali nije jasno koji bi to politički akteri bili kojima ta ideja nije odiozna, a da u isto vrijeme imaju dovoljno političke snage i znanja da je mogu provesti. Teško da je to bivši europarlamentarac, sadašnji HDZ-ov premijer Andrej Plenković, a još teže da je to njihov partner Most. Koliko god Mostov saborski zastupnik Miro Bulj rezolutno tvrdio da je Rafinerija Sisak nacionalni interes i da treba opstati, za tako nešto kao što je zaštita nacionalnih interesa u europskounijskim poluperifernim državama poput Hrvatske potrebni su u najmanju ruku ekonomsko i političko znanje i strategija, za što je Most potkapacitiran. A Dobrovićeve priče o prelasku na tzv. postfosilnu energiju zapravo su izraz mirenja sa sadašnjim položajem Hrvatske u globalnoj podjeli rada, a ne izbor. Naime, zna se da je korištenje fosilnih goriva i nadalje najisplativije, odnos uloženog i proizvedenog u eksploataciji nafte otprilike je jedan naprama sto, dok je on u alternativnim proizvodnjama bitno nepovoljniji. Nafta je i nadalje najtransformativnija, najšire je prisutna, relativno je lako upakiva i prenosiva. Ideja o tranziciji u niskokarbonsko i “zeleno” društvo zahtijeva drukčiji ekonomsko-politički okvir, svakako različit od trenutačnog hrvatskog.

Jedina nepoznanica u raspletu situacije u Rafineriji Sisak i Ini mogla bi biti borba rafinerijskih radnika za svoju tvornicu, no nju bi valjalo internacionalizirati: ako već zbog podupiranja interesa MOL-a hrvatske članove Uprave i Nadzornog odbora Ine radnici posprdno nazivaju “mađaronima”, onda bi istodobno trebali pokušati surađivati i tražiti podršku, simboličku i realnu, svojih radničkih i sindikalnih kolega u Mađarskoj, kojima je “njihov” premijer Viktor Orbán, čime se sam rado hvali, uveo “najfleksibilnije tržište rada u Europi”. A u slučaju bilo kakve radikalnije akcije u Rafineriji treba bi razmisliti o osnivanju radničkog savjeta kao univerzalnijeg zastupnika radničke klase, iznad sindikalnih podružnica.

bilten

 

 

Odgovori