Igre porezima

Vlada tvrdi da je cilj nove faze porezne reforme rasterećenje privrede i povećanje prihoda stanovništva. Ako je tako, zašto se ne poveća neoporezivi dio svih plaća, što bi dovelo do rasta potrošnje, a posljedično i BDP-a?

Od smanjenja stope PDV-a polovicu su zadržali trgovci, vrištao je ovih dana jedan novinski naslov, nadovezujući se na niz sličnih, uzbuđenih tekstova koji su s gnjevom pravednika podizali slične optužnice. Ovog puta bila je riječ o analizi Hrvatske narodne banke, koja je pokazala u čijim su džepovima završila smanjenja PDV-a na određene prehrambene proizvode i dječje pelene iz siječnja ove godine. Pamtimo kako su najveći trgovački lanci tada tvrdili da oni smanjuju cijene čak i prije nego što su novi propisi stupili na snagu, mašući pri tom kerubinskim krilima i plaćajući cijele stranice oglasa. Bilo je u tome, osim reklame, sasvim sigurno i pokušaja da se unaprijed amortiziraju optužbe kako su prisvojili dio onoga što je država namijenila potrošačima. Iako su i država i oni sami dobro znali da će se upravo to dogoditi. Fifti-fifti, kaže sada Narodna banka. Potrošači su još dobro prošli.

Ali je li uopće realno očekivati da se trgovci ponašaju drukčije? Oni nisu ni humanitarci niti anđeli, već ljudi koji posluju u tržišnoj ekonomiji, u kojoj cijene neposredno ne određuje država, već tržište (na koje posredno, npr. preko tečaja, država ipak ima veliki utjecaj). Znaju to dobro svi ekonomisti, pa i ministar Zdravko Marić. Pa ipak, nitko ne brani trgovce inače omiljenim filozofiranjem o socijalističkom mentalitetu ili logici koju je pregazilo vrijeme. A kad je riječ o poštenju trgovaca, moglo bi se naći argumente i u dubljoj prošlosti. U Srednjem vijeku smatralo ih se nametnicima i raspravljalo o tome smiju li oni uopće zadržavati dio cijene. Kako su trgovci nerijetko bili Židovi, bio je u tome i dio milenijskog kršćanskog antisemitizma. U tu se raspravu svojedobno uključio i veliki Toma Akvinski, koji je priznao da su trgovci nužni i da zato smiju zadržati ekvivalent svom uloženom radu. To mišljenje miriše, opet, i na Marxovu teoriju radne vrijednosti, pa i na način obračuna poreza na dodanu vrijednost. Ali, kažemo miriše, jer se, kad je riječ o cijenama i tu ipak sve zasniva na tržištu. Optužbe na račun trgovaca morale su, dakle, do danas biti odavno zaboravljene.

Zašto se to nije dogodilo? Zašto se sada opet okrivljuje trgovce i to čak i u maniri skolastičkih filozofa? Zato što je dobro imati grešnog jarca, pogotovo kad su se vladine reforme svele samo na igre i manipulacije porezima. A smanjenje PDV-a kao polazne točke pokazuje da se i tu želi sve promijeniti, ali tako da sve ostane isto. Umjesto te parabole iz talijanske literature, mogli smo koristiti i neku domaću, ali su one uglavnom lascivne. Možda je najblaža ona koja kaže ‘i prdnut i stisnut’.

Koji je cilj porezne reforme? U prvom redu rasteretiti privredu i tako povećati njenu konkurentnost. Ali koju privredu? Naravno domaću, jer uvoz je, zahvaljujući prejakoj kuni, i previše konkurentan. To znači da se smije smanjivati sve poreze, ovisno o tome koga se preferira, osim PDV-a, jer se time rasterećuju i strana poduzeća. Novcem iz hrvatskog proračuna podiže se konkurentnost njemačke, austrijske ili talijanske privrede. Koliko odlazi stranim, a koliko ostaje domaćim poduzećima? Kad je riječ o agraru, na to odgovara nedavno objavljeni podatak da su od svaka tri obroka koji se pojedu u Hrvatskoj dva iz uvoza.

Znaju li to tvorci porezne reforme? Pitanje nema smisla. Naravno da znaju. Zašto, ipak, najavljuju smanjenje PDV-a? Zbog istog razloga zbog kojeg ne diraju u tečaj prejake kune. Zato da se ne zamjere jakim interesima banaka i uvoznika, iza kojih stoji inozemni kapital. Iza banaka njihovi strani vlasnici, a iza uvoznika strani proizvođači. Postoji, naravno, i treći razlog da se ne dira u tečaj, a to je otplata inozemnih dugova ili dugova s deviznom klauzulom. Znatan udio u tome imaju državni dugovi, što bi palo na teret proračuna. Ali to je rješiv problem ako ga se želi riješiti. Prava prepreka poreznoj reformi su jake strukture koje su okovale hrvatsku ekonomiju, zahvaljujući čemu već desetljećima izvlače golemi ekstraprofit. Grubo rečeno, te su strukture pravi vladari Hrvatske, a njihov je modus operandi ili mi se pokloni ili se ukloni. Posljedica je toga muk o nezgodnim temama u ekonomskoj struci, ali i bogate nagrade svojima. Tko od državnih službenika ima najveću plaću? Nije to ni predsjednica Republike, ni predsjednik Sabora, niti premijer. Znatno iznad njihovih je plaća guvernera Narodne banke. Tko je onda pravi vladar Hrvatske?

U skladu s tim smišljena je i ova faza porezne reforme. Ključno je smanjenje PDV-a, doduše samo za jedan posto (s 25 na 24), ali dovoljno da se ne poremeti postojeći odnos snaga, a da istovremeno ostane prostora i za neke druge zahvate u koje Vlada polaže nerealne nade. I dok se o smanjenju PDV-a u javnosti uglavnom ne raspravlja (osim u stručnoj, ali bit će vremena da se poslije optužuju trgovci), ti drugi zahvati postali su tema bučnih suprotstavljanja i novinskih zabava u razdoblju kiselih krastavaca. Među njima je besmisleno smanjenje poreza na plaće za one ispod 25, odnosno 30 godina (sto i pedeset posto), što bi navodno trebalo motivirati mlade da ostaju u zemlji, a poslodavce da im daju prednost pri zapošljavanju. Tako se burno raspravlja je li u skladu s Ustavom da se uvodi takva razlika između mladih i starijih radnika, zatim o tome da će se najviše okoristiti i tako dobro plaćeni sportaši, dok se pravi uzroci iseljavanja ne spominju. Na primjer, da mnogi mladi ljudi ne žele provesti život kao turistički vodiči ili građevinski radnici, već traže zemlje s naprednom industrijom. Ili, najavljuje se oslobađanje od svih nameta isplata za božićnice, tople obroke i razne regrese. Očito da se u razdoblju manjka radne snage želi pružiti šansa poslodavcima da većim isplatama privuku radnike, ali da se na njih ne obvežu. Ono što daju danas ne moraju dati i sutra, odnosno dogodine, ako se promjene prilike na tržištu rada.

U tom kaosu kao logičnoj posljedici kaotičnih zahvata u porezni sustav posebno je cinična, ili da budemo jasniji bezobrazna najava kako će zaposleni dobiti vaučere za potrošnju u turističkim objektima izvan sezone. Bezobrazluk je u tome što se tvrdi da će ljudi nešto dobiti, a zapravo im se želi uzeti. Vaučere, naime, neće platiti proračun, već poslodavci i to iz ukupne sume koja je oslobođena nameta. Dakle, umjesto gotovog novca, radnici bi dobivali vaučere, što znači da bi te vaučere plaćali sami. Umjesto da svoj novac troše kako oni žele, morali bi ga potrošiti u turističkim objektima. Ministar turizma Gari Cappelli pri tom ne krije svoje motive. Mađarska je na sličan način povećala promet u turizmu za 30 posto, kaže on. A to je jedino što ga zanima.

Ali što zanima Vladu? Što je cilj ove faze porezne reforme? Tvrdi se da je to rasterećenje privrede i povećanje prihoda stanovništva. Ako je tako, zašto se ne poveća neoporezivi dio svih plaća, što bi dovelo do rasta potrošnje, a posljedično i BDP-a? Zato što nakon smanjenja opće stope PDV-a proračun za to više nema novaca. Zato što moćna parazitska struktura koje siše hrvatsku ekonomiju ne odustaje. Tako je krug zatvoren i gordijski čvor zapetljan do kraja. A u Vladi, pa i cijeloj hrvatskoj političkoj kasti, ne vidi se nijedan Aleksandar Makedonski koji bi ga prerezao.

portalnovost

Odgovori