«

»

tra. 14 2018

Hrvatski put u nestanak – Euro nije cilj nego alat za političku unifikaciju u američkom projektu

U emisiji Hrvatske televizije Dobar dan Hrvatska od 28. ožujka ove godine je prva tema bila uvođenje eura, a gosti su bili savjetnik za europsku suradnju Mislav Brkić i prof. Luka Brkić s Fakulteta političkih znanosti.

U vrijeme kada se u Hrvatskoj ogromna energija gubi na rasprave o nepotrebnom uvođenju Istanbulske konvencije, budući da je kazneno pravo u Hrvatskoj više nego jasno u tom smislu i represivni aparat mora djelovati na svaku prijavu u najkraćem mogućem roku, a pravosudna tijela kazniti počinitelje nasilja u obitelji, kada nam sljedećih mjesec i pol predstoji tradicionalno prebrojavanje kostiju i bitke mrtvih ustaša i partizana, dvojica stručnjaka su poduprla uvođenje eura kao nacionalne hrvatske valute, a da nitko nije čuo ni primijetio što je u emisiji rečeno.

Naime, prof. Luka Brkić s Fakulteta političkih znanosti je bio više nego jasan i rekao sljedeće:

“Kad je riječ konkretno o eurozoni, europskoj monetarnoj uniji, konačno o euru, moram reći da euro nije cilj, on je sredstvo. Cilj je politička unifikacija Europe. (…) To je naš srednjoročni cilj. Mi moramo uvesti euro, jer smo tu obvezu preuzeli potpisivanjem ugovora o punopravnom članstvu. Neke zemlje to nisu napravile i nemaju tu obvezu. Jedna od tih zemalja je Velika Britanija, koja izlazi, ali ima i drugih zemalja, kao Švedska i Danska, koje ne moraju uzeti euro. Mi, dakle, moramo uzeti euro, iako rok nije određen. (…)”

Dakle, mi smo obvezni uvesti euro kao zajedničku valutu, iako naša ekonomija nije kompatibilna i nije na razini Njemačke, Finske ili pak Danske, koja to niti želi, niti će učiniti.

Posljedice uvođenja eura su manje ili više poznate, što će potvrditi bivši srdnji sloj cijele eurozone.

Međutim, ono što je zabrinjavajuće jest činjenica da prof. Brkić jasno i nedvosmisleno daje do znanja kako to nije monetarna unija, nego je cilj stvaranje političke unije, koju neki već zovu “Sjedinjene Europske Države”.

Ali kako može biti u nacionalnom interesu zemlje od 55 000 km2 i jedva 4 milijuna stanovnika, kako se predviđa po popisu koji će biti proveden 2021. da bude dio političke unije od pola milijarde ljudi kojom će upravljati Berlin i Pariz. Hrvatska bi u tom slučaju bila obična pokrajina, koja bi imala manje autonomije od današnjih hrvatskih županija u odnosu na Zagreb. Nešto prostora za manevar bi nam preostalo da se približimo Višegradskoj skupini, ako bi se ona proširila na vojno neutralnu Austriju i Sloveniju, ali smo i tu još uvijek na razini pretpostavki i “što bi bilo kad bi bilo”.

Hrvatski političari, čast izuzecima, iako govorimo o pojedincima, te stvari ne žele govoriti i mantra s obvezom uvođenja eura, bez rasprave, bez referenduma, bez ikakvog saznanja o tome želi li hrvatski narod to ili ne, ide svojim tokom, a da nikoga nije briga što znači ta i takva “politička unifikacija”. Uostalom naše političke elite sada imaju leš Agrokora, o kojem prilozi u Dnevniku traju po 15 minuta, a uskoro slijedi Jasenovac, potom Bleiburg i onda će svi sretni i zadovoljni na ljetnu stanku.

Ipak podsjetimo kako EU u ovom obliku nikada nije bila europska ideja, nego projekt za uništenje Starog kontinenta osmišljen u Washingtonu, a euro je jedan od alata provedbe ovog plana.

Europska unija je jedinstvena međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država – Belgije, Francuske,

Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske. EU je formalno uspostavljena 1. studenog 1993. stupanjem na snagu “Ugovora o Europskoj uniji”, poznatiji kao “Ugovor iz Maastrichta”, a danas se sastoji od 28 država članica, prostire se na 4 381 324 km2 i broji oko 500 milijuna stanovnika, stoji u objašnjenju u povijesti nastanka EU.

Hrvatska je posljednja članica ove “nadnacionalne zajednice europskih država”, a pristupanju navodno teže i preostale zemlje takozvanog Zapadnog Balkana, Moldavija i Ukrajina.

Tijekom procesa pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji je hrvatska javnost danonoćno slušala kako je Europska unija “zajednica ravnopravnih naroda u kojoj vladaju najviši demokratski standardi, vladavina prava i da će nam svima omogućiti prosperitet kakvog nismo zabilježili u svojoj povijesti”. Loša gospodarska situacija u zemlji se dijelom pravdala katastrofalnim upravljanjem od strane političkih elita, a dijelom globalnom krizom koja je svijet pogodila 2008. godine. Osim toga, govorilo se da je EU nastala željom europskih naroda i da će nam samo ulazak u nju jamčiti vječni mir i blagostanje.

Danas, krajem 2018. svjedočimo militarizaciji cijelog europskog prostora po želji Washingtona, a sve se pravda “ruskom prijetnjom“.

Hrvatska od ulaska u Europsku uniju ne samo da nije imala posebnog uspjeha u gospodarstvu, nego je zbog nezaposlenosti i manjka perspektive krenuo treći povijesni val masovnog egzodusa Hrvata u inozemstvo, koji je usporediv samo s onim s kraja XIX i početka XX stoljeća i vremenima kada se u vrijeme “komunističkog režima” odlazilo na “privremeni rad u inozemstvo”.

Međutim, Europska unija nije ispunila svoju zadaću, osim za nekoliko privilegiranih zemalja, dok je ostalima prepuštena uloga da u vojnom i sigurnosnom smislu budu “predziđe slobodnog i demokratskog svijeta”.

Zbog čega je krajnje suludo nadati se nečemu od Bruxellesa?

Zato što to ne samo da je birokratska utvrda financijske i poduzetničke oligarhije, što je lako dokazivo, nego i što sama Europska unija, iako nas desetljećima uvjeravaju u suprotno, nije projekt europskih naroda i kao takav teško može ispuniti naša očekivanja.

Žalosno je što se to sve moglo predočiti hrvatskoj javnosti, ali je sada izgleda kasno. No, nije kasno ako govorimo o ulasku u monetarnu uniju, koja je samo jedan korak ka političkoj uniji.

Naime, prije ulaska u Europsku uniju su deklasificirani dokumenti američke administracije koji dokazuju kako su američke obavještajne agencije pedesetih i šezdesetih godina bile te koje su pokrenule kampanju kojoj je cilj bio stvaranje ujedinjene Europe.

Europska unija je od početka, odmah nakon Drugog svjetskog rata, bio projekt osmišljen, financiran i režiran od strane Sjedinjenih Država, koje su već tada odlučile od Europe stvoriti svog ekonomskog i političkog vazala.

U to je vrijeme američka vlada tim projektom htjela zacementirati svoj utjecaj u tadašnjoj Zapadnoj Europi, koja je trebala čuvati “demokratski svijet” od utjecaja i prijetnji koje su dolazile od strane sovjetskog komunizma.

Danas SSSR više ne postoji, ali se Washington i dalje služi ovim projektom kako bi svoje ekonomske i socijalne politike izvezao u Europu i ubrzao “amerikanizaciju” Starog kontinenta.

Dakle, sve priče kako su za stvaranje Europske unije zaslužni “vizionari” kao što su Konrad Adenauer (Njemačka), Joseph Bech (Luksemburg), Johan Willem Beyen (Nizozemska), Alcide de Gasperi (Italija), Robert Schuman (Francuska), Paul-Henri Spaak (Belgija)  su bajke za malu djecu, posebno ako uzmemo u obzir da su među utemeljiteljima, osim Francuske, bile dvije zemlje koje su izgubile Drugi svjetski rat, ali i tri “supersile” zajedničkog imena “Benelux”.

Deklasificirani dokumenti potvrđuju da je američka vlada nakon Drugog svjetskog rata financirala i upravljala europskim federalističkim pokretom. Objavljeni dokumenti samo potvrđuju sumnje koji su neki izrazili čak u to vrijeme, prema kojima je Amerika agresivno iza kulisa radila na tome da i Veliku Britaniju ugura u ujedinjenu Europu.

Memorandumom od 26. srpnja 1950. se u cijelosti daju upute za kampanju promicanja Europskog parlamenta, a njega je potpisao general William J. Donovan, šef američke tajne službe i tijekom rata “Ureda za strateške studije” (OSS), preteče Središnje obavještajne agencija (CIA).

Dokumente je pronašao Joshua Paul, istraživač na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, a uključuju i datoteke izdane od strane Državnog arhiva Sjedinjenih Država.

Glavni alat Washingtona u definiranju europske agende je bio “Američki odbor za ujedinjenu Europu” (American Committee for a United Europe) stvoren 1948. Predsjednik mu je bio Donovan, koji je u to vrijeme formalno bio privatni odvjetnik. Potpredsjednik je bio Allen Dulles, direktor CIA-e u pedesetima. U ACUE je bio uključen Walter Bedell Smith, prvi direktor CIA-e, te brojni bivši dužnosnici “Ureda za strateške studije” koji su dolazili i odlazili iz CIA-e.

Dokumenti pokazuju da je ACUE financirao Europski pokret, najvažniju federalističku organizaciju u poslijeratnim godinama na čijoj stranici i danas stoji “kako je osnovana 1948. godine, od kada kao mreža organizacija koje je mobilizirala građane i zagovarala demokratsku, federalnu i proširenu uniju”.

Na primjer, godine 1958. je ACUE  Europskom pokretu dao 53,5% od ukupnih sredstava.

Ogranak Europskog pokreta, Europska kampanja mladih (European Youth Campaign), potpuno je financiran i kontroliran od strane Washingtona. Belgijski direktor, barun Boel, primao je mjesečne uplate na poseban račun. Kada se direktor Europskog pokreta Joseph Retinger, inače poljskog podrijetla, pobunio zbog tako visoke razine američke kontrole i pokušao prikupiti novac u Europi, odmah je ukoren od strane nalogodavaca.

Čelnik Europskog pokreta, Joseph Retinger, vizionar Robert Schuman i bivši belgijski premijer Paul-Henri Spaak – svi su bili uposlenici svojih američkih sponzora. S američkom ulogom u cijelom ovom poslu se postupalo u skladu s postupcima koji se primjenjuju na tajne operacije.

Sredstva koja je “Američki odbor za ujedinjenu Europu” davao za ovaj projekt su dolazila od strane Zaklada Ford i Rockefeller, ali i od strane poduzetničkih skupina koje su u bliskim vezama s američkom vladom.

Ravnatelj Zaklade Ford, bivši časnik OSS-a Paul Hoffman, krajem ’50-ih je imao dvostruku funkciju u vrhu “Američkog odbora za ujedinjenu Europu”. State Department je također igrao veliku ulogu. U jednoj napomeni europskog odjela američke administracije od 11. lipnja 1965. godine, potpredsjednicu Europske ekonomske zajednice, Robert Marjolin, savjetuje se da nastavi raditi na monetarnoj uniji u tajnosti. Napomenom joj se preporučuje šutnja u raspravi do točke gdje će “usvajanje tih prijedloga postati gotovo neizbježno”, otkriva Ambrose Evans-Pritchard u svom gotovo zaboravljenom članku o tome kako su od prvog dana europski federalisti financirani od strane američkih tajnih službi.

Naravno, da šira javnost to ne sazna su se već pobrinuli mediji. Jednako kao 1965. u slučaju monetarne unije, kada se o njoj po nalogu Washingtona moralo šutjeti sve dok usvajanje tih prijedloga ne postane gotovo neizbježno.

Međutim, brojni europski narodi su nacionalno osviješteni, neki imaju i dugo povijesno pamćenje i pretpostavlja se da nije lako provesti u djelo jednu takvu zamisao kao što je Europska unija, koja načelno i nije loša, ali svakako ne u onom obliku kako je u svrhu podjarmljivanja pola milijarde ljudi zamišljena u centru s one strane Atlantika, a što deklasificirani dokumenti danas potvrđuju. No, kako tvrdi istraživački novinar Jon Rappoport, ništa lakše od toga.

“Ako kontrolirate značenje “dobroga” i imate neograničene resurse propagande i kontrolu nad medijima, kao i kontrolu nad oružanim snagama i policijom, možete izgraditi novo društvo u relativno kratkom vremenu. U nekoliko desetljeća možete izbrisati stoljeća tradicije. Ako imate i obrazovni sustav u svojim rukama, onda možete čak i izbrisati sjećanje na ono što je nekad postojalo. Nitko se toga neće sjećati i nitko neće brinuti. To se već događa u Europi u kojoj je neznanje nametnuto silom”, piše Jon Rappoport.

Jedno od ključnih načela elitističke globalizacije je ukidanje granica, dokidanje zasebnih i odvojenih nacija.

Europska unija je zamišljena i izgrađena s tom nakanom. Istina, malim koracima, počevši od ruševina Drugog svjetskog rata do uspostave superbirokracije i sustava koji upravlja politikom na cijelom kontinentu. No, to još uvijek nije dovoljno. Mora se osmisliti način kao razoriti raznolike i suverene nacije i stvoriti nešto što će u političkom i svakom drugom smislu biti “tabula rasa”, što će biti način da se radikalnije oblikuje novonastali krajolik. Trenutno svjedočimo otvaranju granica, s ciljem da nacionalni teritoriji budu preplavljeni imigrantima.

“Zamijeniti populaciju” tokovima ljudi koji nemaju ni najmanju namjeru prihvaćanja običaja i životnog stila zemalja domaćina. Krajnji rezultat? De facto rekonfiguracija nacionalnog stanovništva europskih država. Kada budemo gledali Europu za dvadeset godina, slobodno ćemo se moći zapitati zašto govoriti o Njemačkoj, Francuskoj ili Engleskoj? One zapravo ne bi trebale ni postojati.

“Cijela Europa će biti heterogena mješavina različitih doseljenika i tadašnja Europa će biti napučena jednim narodom i doći će vrijeme da se ukinu sve umjetne granice”, nastavlja Jon Rappoport.

U jednom trenutku čak i izgovarati riječi kao što su “švedski, norveški, njemački, francuski, nizozemski će se smatrati manje ili više činom “agresije protiv naroda Europe”. Jasno, kada se dođe do ove faze, nju će pratiti određena razina kaosa i nasilja. Europska unija se kune u svoju sposobnost kontrole takvih situacija, pa čak i mogućnošću suzbijanja nereda, ali će zato biti potrebno stvoriti i konsolidirati jedinstvenu učinkovitu državnu silu u Europi.

Na kulturnoj razini, imena poput Lockea, Shakespearea, Goethea, Mozarta, Beethovena, Bacha, Lorce, Goye, Cezannea, Moneta, Van Gogha, Michelangela, Rembrandta, Dantea, Galilea, Faradaya, pa čak i imena “modernih” velikana kao Bartóka, Stravinskog, Rimbauda, Orwella i Camusa neće biti ništa drugo nego prašnjavi duhovi koji lutajući ne mogu uzrokovati ništa osim nerazumijevanja.

“Prošlost je mrtva, ali nema razloga za strah, jer smo svi građani Europe i ono što je važno jest da je svaka osoba koja živi u Europi europski građanin koji uživa sve prednosti koje proizlaze iz te činjenice. Sve je vrlo humano i to je “Dobro”. Trijumf države je dobronamjeran. Ništa drugo nije važno. Svi europski jezici će postupno pasti u zaborav. Tko ima pravo izražavati se riječima koje većina ne može razumjeti? Izradio sam ovu skicu kojom opisujem nevidljivu i neprobojnu mrežu u koju će upasti Europa. I naravno, budući da ovaj galopirajući proces sada teče automatski, mnogi “građani-radnici Europe” će postati nepotrebni. Čak će i velike multinacionalne korporacije propasti, jer više neće moći prodavati svoje proizvode osiromašenoj populaciji. Neće moći učiniti ništa, nego se nadati da će im milijuni azijskih zemalja, Kina i Indija u prvom redu, pokloniti nova tržišta”, nastavlja Rappoport svoja crna i ne baš neutemeljena predviđanja, barem ako malo bolje sagledamo sve ono što se događa oko nas i što se sve kriomice radilo od završetka Drugog svjetskog rata do danas.

Na toj razini će se na pojedinca, ljudsko biće, s vrha gledati kao na broj, apstraktnu jedinicu dobru za “modele i algoritme”. Pitanje je koliko će pojedinaca pristati da sebe vide i prihvate kao puke dijelove u cjelini izmjenjivog sustava? Koliko će nas odbaciti svaku nadu i prihvatiti budućnost samo u funkciji onoga što nam je država spremna udijeliti i onoga što od države možemo dobiti besplatno? Koliko će nas shvatiti da je naša moć kao pojedinaca nevažna, odnosno da je riječ o iluziji?

Zašto smo uopće pristali ukrcati se na taj brod?

Zašto, unatoč prevladavajućem kolektivističkom mentalitetu kojeg propagira i iskorištava elita, vidimo državnu represiju na svim razinama, represiju koja pogađa svakog pojedinca? Ako se i koncept pojedinca razori, što će ostati? Još 1859. John Stuart Mill je napisao: “Kada bi postojala svijest da je slobodan razvoj pojedinca ključni čimbenik za dobrobit, ne bi bilo nikakvog rizika da će važnost slobode biti podcijenjena.”

EU je  “nježnija” i “mekanija” verzija Sovjetskog Saveza i jednostavno je riječ o provjerenoj strategiji. Kultura se u ovom trenutku kuha na tihoj vatri, ali prosta činjenica da više nema tajne policije koja će zakucati na naša vrata usred noći i provoditi masovna uhićenja sama po sebi nije garancija da su nam zajamčene individualne slobode.

Među stvarima koje nisu izgovorene je, na primjer, mudrost pokojnog Zbigniewa Brzezinskog, alter ega Davida Rockefellera, koji je 1969. godine napisao: “Nacionalna država, shvaćena kao temeljna jedinica čovjekova organiziranog života, prestala je biti glavna stvaralačka sila. Međunarodne banke i multinacionalne korporacije djeluju i planiraju u smislu prevladavanja političkog koncepta nacionalne države.”

Ovdje vidimo globalističku taktiku na djelu, čovjeka koji očito mrzi stari Sovjetski Savez, ali zapravo govori o izgradnji istog kolektivizma, ali drugim sredstvima.

Činjenice su neoborive i sve se uklapa. Europska unija nije ono u što su nas uvjerili da jest. Riječ je čak o izvorno ne-europskom projektu, a konačni je cilj dokidanje nacija, nacionalnih država i suvereniteta, a sve pod geslom “humane globalizacije”, uz lažne izljeve čovjekoljublja europskih lidera koji se zbog toga mogu nazvati najgorim primjerom ikada iskazanog licemjerja.

No, kako tvrdi Jon Rappoport, projekt kojeg su osmislili, pokrenuli i oživotvorili stratezi američke vlade neposredno nakon Drugog svjetskog rata se ostvaruje, iako još uvijek postoji tračak nade da se na kraju neće u potpunosti oživotvoriti.

Svijet se u proteklih nekoliko godina naočigled mijenja i moguće je da ovaj projekt ostane nedosanjan san “eurofederalista” za koje se ispostavilo da su bili obični namjesnici američke administracije u poslijeratnoj Europi. U suprotnom slučaju, sretno nam bilo u eurozoni, putu do političke unifikacije Europe. Kada dođe, naravno. U međuvremenu, bavimo se nikada dovršenim ratovima, istanbulskim i raznim drugim konvencijama, trčanjem novinara za Todorićem po Londonu i čim sve ne. U svijetu kruha, krvi i igara za svakoga ima ponešto.

Izvor: Cijela izjava prof. Luke Brkića od 8:00 emisije koju možete vidjeti prijavivši se preko Facebooka ili se ulogirati kao korisnik: Hrti HRT video / OSS/CIA-United-europe.pdf

logično

 

 

2 comments

  1. sitna

    Ovo je post za komentatora Bokija i ostale trule liberale.

    1. Boki

      Tekst koji u uvodnom dijelu kao argument sadrži …’posljedice uvođenja eura su manje ili više poznate, što će potvrditi bivši srdnji sloj cijele eurozone.’ može biti ili neupućen i nikada nije nogom kročio iz svoje mahale, ili namjerno obmanjujući. Tipfelere zanemarujem pri tome. Zemlje srednje europe su najzorniji primjer nelogičnosti ovog teksta. Sasvim prilično za logično.

Odgovori