Hodajući novčanici mimo turističke pameti

Samo su znatno lošija epidemiološka situacija i niz katastrofalnih požara u turistički najkonkurentnijim stranim odredištima (Grčka, Turska, Italija, Španjolska, Francuska, etc.) skrenuli ovog ljeta rijeku stranih turista u Hrvatsku, što ne znači da će im RH ostati prvi izbor sljedeće godine i ubuduće. Mnogi će sigurno doći opet, kao što opet i opet, svake godine, pa već desetljećima dolaze tradicionalni gosti iz Slovenije, Njemačke, Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske, Poljske, Italije… To će ovisiti o tomu kakav dojam steknu o domaćim ljudima i tomu što su dobili za svoj novac, jesu li dobrodošli kao gosti, kao ljudi ili su ih domaćini ponajviše tretirali kao – hodajući novčanik. Taj dojam jača je preporuka od lijepe zemlje, blizine, dobrih cesta, čistog mora i toplog sunca. Zato pamet u glavu, pohlepu i improvizaciju na uzdu, a onda ni trajnija korist neće biti u pitanju. Na brzaka se samo muhe hvataju i prave djeca, a kad je ozbiljan turizam u pitanju, to nije to. 

Marijan Vogrinec

Hrvatska je turistička kovanica hrabro bačena u zrak i izazovno se vrti. O koječemu još epidemiološki nepredvidljivom između žutog i crvenoga na europskoj pandemijskoj karti i „nama samima“ – što s razlogom papagaje vodeći političari/epidemiolozi – bitno ovisi hoće li nam turistička kovanica 2021. godine pokazati pismo ili glavu budući da je predsezona bila tako-tako, glavna sezona iznad svih očekivanja, a postsezona se, je li, treba tek pokazati. Zasad je, sudeći barem po hotelskom bukingu za rujan pa i početak listopada, više no obećavajuća. Sve u svemu, ukupan turistički promet neće dosegnuti tzv. rekordnu 2019. godinu ni po broju gostiju niti po ostvarenoj zaradi, ali neće baš biti ni jako daleko. Valjda 70-75 posto, što je znatno bolje od žuđenih 45-50 posto. I jamačno će barem dijelom, nakon što se na kraju podvuče crta, zarada zakrpati ponešto od velikih epidemijsko-kriznih poderotina silom prilika „zaključane“ turističke 2020. godine, ali i ojačati vjetar u leđa gospodarskoj grani o kojoj uvelike ovisi tzv. stanje zdravlja Bijedne Naše i koja je ove godine iz pandemijskih i inih razloga imala više „sreće“ no ključna turistička konkurencija. Za puni oporavak, međutim, trebat će još godine i godine.

I taj gemišt privlačne ponude srednjoj/sjevernoj Europi (i šire) blizine, sunca, čistog mora, pristojne hrane i zabave te „sreće“ u pandemijskoj nesreći – gdje se RH ljetos relativno bolje držala na klimavoj zeleno-žutoj žici od mediteranske konkurencije – ove se godine neočekivano pokazao dobitnom kombinacijom. Ali baš zato ne bi smio udariti u glavu državnim i privatnim akterima te odmorišne industrije kao zajamčena mana s neba koja ubuduće neće biti upitna. Dovoljno je samo malo više prepotencije, sigurnosti bez pokrića i mentaliteta „lako ćemo“ ili „nema problema“, pa da turistička meduza gadno ožari sve koji su neoprezno prisezali ljepoti samoj po sebi. Turizam je jedna od najosjetljivijih gospodarskih grana i kad državni proračun – kao hrvatski blizu 20 posto – tako napadno ovisi o toj vrsti prihoda, nije ga uzimati zdravo za gotovo, nego maziti i paziti kao novorođenče. I čuvati od svake napasti iznutra i izvana. Što se uglavnom u RH ne radi na razini osmišljene ni kratkoročne, kamoli srednjoročne ili dugoročne strategije tako da se turizam događa takorekuć sam od sebe, a onda i država i privatni, tzv. poduzetnički sektor grabe koliko tko stigne.

Koke zlatnih jaja

Budući da su i ulozi u gnijezdo koke što nese zlatna jaja bili veliki i prije velike 2019. godine, pogotovo nakon nje, a 2020. je pandemija virusa SARS-CoV-2 takorekuć globalno zbrisala turizam s prihodovne strane državnih proračuna te bacila u očaj privatnike, tzv. poduzetničku branšu, neke u Bijednoj Našoj i na prosjački štap, jer su izostali i turisti i njihov novac, a visoki kreditni obroci redovno stizali na naplatu, berićetniju su glavnu sezonu 2021. godine dočekali kao ozebli sunce. Združena pak politička i medijska euforija je učinila svoje: dnevno se broje dolasci stranih gostiju, broj noćenja, duljina automobilskih kolona na graničnim prijelazima, avionski letovi, prekobrojni trajekti na otočnim linijama, etc. i stanje uspoređuje s tzv. rekordnom turističkom 2019. godinom… Nema, je li, veze što austrijski mediji izvješćuju da se desetak njihovih djevojaka i mladića zarazilo agresivnim delta sojem korone na svjetskom divljalištu Zrću u Novalji na otoku Pagu, i što su jadranske županije, osim Istre, u žutom na europskoj pandemijskoj karti.

I nema veze što „radnička klasa“ samo na malom zaslonu može gledati i od rijetkih domaćih sretnika čuti kako „plavi se Jadran talasa“ (Mucalo), jer od 100 turista više je od 80 stranih. Domaći gosti jednostavno nisu platežne moći za cunuti prosječnih 80 eura na dan za tri apartmanske zvjezdice (dvoje odraslih + dvoje djece), a hotelski makar polupansion u cjenovnom je rangu prosječnog kampa te za džep tzv. malog/običnog čovjeka samo – sanak pusti. Pristupačna, solidnih usluga i jeftina pak sindikalna odmarališta iz tzv. socijalističkog mraka bivše 24-milijunske zajedničke države tzv. ravnopravnih/bratskih naroda i narodnosti otišla su 1990-ih godina u „domoljubne“ ruke i kao privatno vlasništvo od tada obilno pretrpavaju privatne džepove, kao i kampovi, hoteli, bungalovi…, ili su devastirana, ruine i ruglo u turističkim odredištima. I nema veze, je li, što je strašna, valjda i neutaživa iznajmljivačka glad zbog epidemijski uskraćene lanjske turističke zarade pustila pohlepu s lanca, pa se na sve načine i po svaku cijenu u mjesec-dva neočekivane najezde gostiju želi ne samo namiriti lanjske gubitke, no i čim više zaraditi. Povrh toga.

Doduše, tržište regulira odnos pohlepe (u turističkoj ponudi) i platežne potencije (korisnika turističke usluge), pa se i ove godine opetovalo to da su najatraktivnije/najskuplje ponude (npr. stancije u Istri, vile s bazenima i dvadesetak kilometara od mora, svjetionici, osamljene destinacije na otocima ili skrovitim uvalama, etc.) mjesecima unaprijed rezervirane te su planule bez da se pitalo za cijenu. Uvijek, je li, svaka roba nađe kupca – zakon tržišta, ponude i potražnje, diktira cijenu – no ta logika može biti dvosjekli mač. Ne može se ljudima svaki put prodati rog za svijeću, pa očekivati da će nasjesti svaki put. Pogotovo to vrijedi za turizam, gdje je, u hrvatskom slučaju, godinama vrijedila i tzv. siva praksa neprijavljivanja gostiju u privatnom smještaju, naplaćivanje više cijene od kategorizirane za pojedine usluge, zakidanje turista u ugostiteljstvu, trgovini, prometu, mjenjačnicama novca, izletima, ponudi na plaži, neizdavanjem računa, znatno višim cijenama raznih usluga od dopuštenih, etc.

Te stare boljke hrvatskog turizma in vivo – po onoj: „Gazda bi najradije da mu pošaljemo novac za termin koji smo rezervirali i uopće ne dođemo, ili da rano izjutra odemo na plažu i vratimo se kasno navečer prespavati u apartmanu, ne paleći svjetlo, ne uključujući klimu i ne puštajući vodu u kupaonici“ – ako je vjerovati medijima, neugodno je uskrsnula epidemijski ni vrit ni mimo glavna sezona, pa se valjda opet pokazalo kako turistički vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud. Zgrabiti na brzaka što više love – navodno se u atraktivnijim odredištima tražilo i krevet više, jer su svi raspoloživi bili puni, a cca 70 posto ih se službeno vodilo nepopunjenim, sic transit – pa po isteku postsezone kupovati stanove obiteljskim uzdanicama na studiju u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku, Rijeci…? Pretpostaviti je da je tzv. sivi zimmer frei u punom pogonu, iako država to tako ne vidi? A Mikulić/Plenkovićeva inspekcija se valjda drži službene evidencije, koje im sugeriraju da i nemaju što provjeravati kad je toliko kreveta prazno. Taj muving po plažama, kafićima, ulicama i trgovima samo je – fatamorgana?

Sramota na Hvaru, u Rovinju…

Neće biti. „Turistička sezona iznad je svih očekivanja, ali nažalost ružne scene stižu nam iz Hvara“, piše Slobodna Dalmacija koncem kolovoza, pa u nastavku izvješćuje o „kaosu na Hvaru“, jer se „iznajmljivači brodica tuku za goste, psuju, jedni druge bacaju u more…“ Naočigled muvinga na elitnoj destinaciji koju su za boli glava novac oposjeli najviše dobrostojeći strani gosti koji ne pitaju za cijenu usluge. Mobitelima su snimili obračun kod O.K. brodica i poslali kući rodbini i prijateljima; gradonačelnik Hvara Rikard Novak pak birokratski gura sramotu pod tepih: „Osuđujem takvo ponašanje i smatram da se normalnim putem i razgovorom sve može riješiti.“ Nikakvim se razgovorom ne da riješiti mentalitet koji u gostu vidi isključivo hodajući novčanik i ne preže ni od čega da ga prvi isprazni. Pa je, je li, Novakova prva briga držati na uzdi svoje jogunaste, srebroljubive sugrađane radi – prije svega – dobrobiti, ugleda i budućnosti hrvatskog turizma i destinacije na kojoj eventualne pahuljice snijega, reklamiralo se, omogućuju tog dana besplatan boravak gostima na Sunčanom otoku.

To što sramoti i vrijedi za Rikarda Novaka, doslovno vrijedi i za rovinjskoga gradonačelnika Marka Paliagu, čelnika višegodišnjeg šampiona turizma, samo „zgroženoga incidentom koji nije prava slika Rovinja“. Naime, na gradskoj su se tržnici naočigled stotina mahom stranih gostiju bili potukli vlasnici štandova i prodavači koji su u bespoštednoj utrci za brzinskom i čim većom zaradom gramzljivo ulazili u prostor kupaca ne bi li ih preoteli konkurenciji i olakšali im novčanike. Svjedoci tvrde da je krvi bilo na sve strane, a troje ljudi je zatražilo hitnu medicinsku pomoć. Nisu se poštivale ni komunalne niti epidemiološke mjere, glad za novcem bila je zaslijepila i trgovačke norme ponašanja i pamet. Mediji su se raspojasali prenoseći scene „koje bi mogle uznemiriti“ osjetljivije duše, a bolje je i ne spominjati kakva je slika pametnim komunikacijskim spravicama gostiju poslana u svijet rođacima i prijateljima. Ta je slika upečatljivija od svih sezonskih, je li, filipika premijera Plenkovića, resorne mu ministrice Nikoline Brnjac, direktora Glavnog ureda HTZ-a Kristijana Stanišića, čelnika kojekakvih tijela, udruga, agencija i inih što godinama pijaviče na turističkoj kuni…

„U Stomorskoj na otoku Šolti smo posredstvom popularne platforme za iznajmljivanje smještaja Booking.com unajmile apartman s internetom na devet noćenja po 80 eura, a doživjele smo šok već pri prvom susretu s negostoljubivom gospođom koja nas je umjesto u dogovorenih 11 sati pustila u drugi apartman tek u 14 sati, bez interneta, u vrlo lošem stanju, star, oronuo, žarulje i utičnice nisu radile, madraci puni grinja, pokvarena pećnica, posteljina poderana, na tanjurima plijesan, samo tri šalice za nas četiri, plinska boca prazna, apartman se doslovno raspadao…“, bile su izvijestile Slobodnu Dalmaciju i dokumentirale fotkama šokirane četiri djevojke iz kontinentalne Hrvatske, kojima je prisjelo ljetovanje već pošto su nakon duga putovanja stigle na more. Je li ikakva inspekcija provjerila tko nudi i kakav smještaj po tako masnoj cijeni? Nije. I to nije jedini slučaj drp-turizma koji baca tešku ljagu na odredište, državu i napore struke da se Bijedna Naša kvalitetnom ponudom učinkovito pozicionira među svom tom oštrom/neumoljivom turističkom konkurencijom na Mediteranu.

Međutim, četiri su mlade kontinentalke još i „dobro“ prošle budući da vrlo napeti dijalog s „gospođom“ – ispostavilo se da i nije vlasnica apartmana iz noćne more – nije završio na pas mater ili šakom u lice. Kao što se, je li, u svom apartmanu u Mandrama na otoku Pagu proveo 41-godišnjak kojega su premlatili gosti iz susjednih apartmana – službeno, najmanje dvojica mlađih muškaraca u dobi od 28 i 33 godine – jer je kasno navečer „preglasno razgovarao sa sinom, a to je smetalo gospođi iz susjednog apartmana“. I eto ti: bum-tres, bum… Na nesretnika je najprije nasrnuo suprug žene kojoj je smetao razgovor, pa su se pridružili i drugi. Video iz Stobreča – također blato na turističkom obrazu RH i sramota nepravedno nanesena tom lijepom srednjedalmatinskom gradiću, koju je PU splitsko-dalmatinska „istražila i riješila“ (sic transit) – prikazuje prometnog redara kako iz sve snage šaketa 47-godišnjeg vozača osobnog automobila pred ženom i djetetom, a drugi snima i lažno dojavljuje mjesnoj policiji da su obojica napadnuti. Redari dolaze i u sukob s mnoštvom koje je također snimalo incident i glasno negodovalo protiv policijskog ponašanja.

Spor je očito izbio zato što se automobil na koju minutu zaustavio pred pekarom, gdje je žena kupila kruh, a redar je smjesta pisao prekršajnu prijavu kao što, navodno, kazali su ogorčeni Stobrečani novinarima, „ovi lokalni šerifi to stalno čine na tomu mjestu, na autobusnoj stanici, i šalju ljudima po nekoliko kazni odjednom“. Umjesto pojedinačno, prvu, pa… Ili samo opomenu, što bi bilo pristojnije i pedagoški, kako se prekršaj ne bi ponovio. Šaketanje, kazne, grožnja obavijesnim razgovorom u policijskoj postaji primjeri su primitivizma i nasilja s pozicije moći, nedopušteni, kojih se građani gnušaju. Tomu valjda ne uče djevojke i mladiće u policijskim školama. Ako da, onda maniš i takvu policiju, i takvu državu koja ju trpi i takav turizam u kojemu si pojedinci, skupine ili službeni sustavi uzimaju za pravo silom i nasiljem nametati svoju volju drugima. I protuzakonito.

Korona koči uzbrdo

PU dubrovačko-neretvanska također je imala arbitrirati u slučaju koji je uzrujao mnoge fetive Korčulane usred glavne turističke sezone koja im je ponovno vratila široke osmijehe na lica. Jest da korona još koči uzbrdo, ali krenulo je, dobro ide i gostiju je sve više. Ali… Još jedan među brojnim i ove godine incidentima na pomorskom dobru. Izvjesni Blaćanin odlučio je s obitelji i prijateljima provesti dan u odmoru i kupanju na obližnjem otočiću Pločici, sjeverno od Korčule, poznatom po svjetioniku, gdje odlazi već godinama, ali bezbrižnoj je družbi vrlo brzo prisjeo posjet škojiću jer ju je ubrzo verbalno i prijeteći nečim „opipljivijim“ napala skupina turista iz Italije. Talijani su tvrdili da je Pločica privatan otočić, da su oni unajmili smještaj u svjetioniku kao privatnom posjedu i ne dopuštaju nikomu da ih ometa svojim prisustvom. Nasilno su pokušali odvezati brodicu kojom su Blaćani i prijatelji doplovili na kupanje te, da ne dođe do fizičkog sukoba sa talijanskim turistima, domaći su napustili pomorsko dobro na Pločici i prijavili incident policiji. Ispostavilo se da je Talijane prevarila agencija u kojoj su unajmili smještaj na otočiću jer nije privatan i nisu imali pravo istjerati domaće kupače s pomorskog dobra na kojem smiju boraviti svi.

No, šteta je počinjena i više nema „nismo znali“. Nesolidnoj je agenciji, je li, bilo važno uzeti novac stranim gostima željnim ekskluzivne privatnosti na svjetioniku (u vlasništvu Plovputa) koji ne uključuje privatno vlasništvo na – pomorskom dobru. Incident kao iksta već, nepotrebno loša poruka u svijet o nesolidnosti hrvatske turističke ponude? Itekako loša. Međutim, da ni strani gosti nisu svi osobito dobrodošlo lovatorsko, uljuđeno i svako drugo cvijeće, potvrdit će turističkim novinarima prodavačica u trgovini u Podstrani: „Kad sam pristojno upozorila kupca, Poljaka, da stavi masku na lice dok se kreće po prodavaonici jer je to obavezna epidemiološka mjera u našoj zemlji, na moje i zaprepaštenje ljudi koji su se tu zatekli, čovjek je skinuo gaće, pokazao spolovilo u pljunuo na mene! Svašta mi moramo trpjeti i biti uljudni, jer… Evo, jutros, jedna u tangama s mrežom preko polugole stražnjice, čujem govori francuski, također bez maske prešetava se trgovinom. Nešto kasnije tri Njemice, dvadesetak godina, a nijedna s maskom na licu. Bila je i jedna sredovječna turistkinja, nosi dijete u naručju, opet bez maske…“ Nigdje nikakve inspekcije, redara ili tako nekoga zaduženog za poštivanje propisanih epidemioloških mjera. Valjda je i njima važnije čim prije i više zgrnuti turističke kune, a korona pak neka radi svoje?

Ta pojava nepoštivanja epidemioloških mjera nije nikakva rijetkost ni u jednoj od turističkih destinacija na Jadranu i unutar Bijedne Naše, pa se zato valjda i nije čuditi valovitosti koja ozbiljno prijeti gurnuti dobar dio županija sa žute na crvenu poziciju europske epidemiološke karte. Kaže mudar pûk: novac vrti gdje burgija neće, pa… A kad se već spominje te prodavače, mjenjače, zapravo kojekakve blagajnike koji dnevno posluju s turistima i obrću njihov novac, netko bi od turističkih kontrolora morao – pa i dnevno – mjeriti stupanj crvenila/srama tih djelatnika i utvrditi razloge zašto u nerijetkim slučajevima izostaje. Svote na računima se zaokružuju na višu cijenu, jer u blagajni trenutno „nema sitnoga za izvratiti“. Ova se novinarska malenkost osobno uvjerila u to u Novalji na Pagu u barem 15 slučajeva u samo nekoliko dana. Blagajnicama su usred dana i velikog muvinga kupaca – npr. u prodavaonicama Lito u apartmanskom naselju Gajcu, Hipernovalisu, na trajektnom pristaništu Žigljen, etc. – „strašan problem“ novčanice od 100 i 200 kuna: račun od 44,77 kuna pokuša se naplatiti 45 kuna, onaj od 65,87 kuna čak 70 kuna, a blagajnica pak za trajektnu kartu Žigljen-Prizna od 155,50 kuna bez objašnjenja traži 160.

Čist račun, duga ljubav

Većina turista plate, pogotovo stranci, pa se poslije iščuđavaju razlici što im bode oči s izdanog računa, progutaju knedlu i misle si svoje. I dojam o Hrvatima i odredištu opet dojavljuju rođacima i prijateljima u inozemstvu, pa komu krivo, komu pravo. „Truli Zapad“, je li – neka „zaostala“ Austrija, Njemačka, Nizozemska, Francuska, Belgija, pa i susjedna Slovenija, etc. – ne znaju kod kuće za takvu drp-praksu, dodatnu zaradu od turističkog šušura. Ali koga briga, toga je na balkanskim prostorima bilo i prije i bit će ubuduće, pa… Zakineš li samo stotinu kupaca za prosječno 50 lipa, što je i za epidemijskog šušura smiješan broj, za radnog vremena sjedne u džep lijepih 50 kuna. Pa neka je tako šest dana u tjednu, pa tako četiri tjedna… Plus plaća. Ako se plaća karticom, čist račun, duga ljubav.

Samo su znatno lošija epidemiološka situacija i niz katastrofalnih požara u turistički najkonkurentnijim stranim odredištima (Grčka, Turska, Italija, Španjolska, Francuska, etc.) skrenuli ovog ljeta rijeku stranih turista u Hrvatsku, što ne znači da će im RH ostati prvi izbor sljedeće godine i ubuduće. Mnogi će sigurno doći opet, kao što opet i opet, svake godine, pa već desetljećima dolaze tradicionalni gosti iz Slovenije, Njemačke, Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske, Poljske, Italije… To će ovisiti o tomu kakav dojam steknu o domaćim ljudima i tomu što su dobili za svoj novac, jesu li dobrodošli kao gosti, kao ljudi ili su ih domaćini ponajviše tretirali kao – hodajući novčanik. Taj dojam jača je preporuka od lijepe zemlje, blizine, dobrih cesta, čistog mora i toplog sunca. Zato pamet u glavu, pohlepnost i improvizaciju na uzdu, a onda ni trajnija korist neće biti u pitanju. Na brzaka se samo muhe hvataju i prave djeca, a kad je ozbiljan turizam u pitanju, to nije to.

tacno

Odgovori