«

»

srp. 07 2018

Dolina Neretve: problem razdružene poljoprivrede

Nemogućnost prodaje domaćih proizvoda zbog preniske cijene onih uvoznih sve češće dovodi do bacanja hrane uslijed neprihvatljivosti uvjeta njezinog plasmana. Ovaj je trend zajednički brojnim zemaljama, a ovom ćemo prilikom na primjeru doline rijeke Neretve ilustrirati uzroke i posljedice ovakvog razvoja poljoprivredne proizvodnje.

Dolina Neretve izvrstan je mikroprimjer potencijala i problema prisutnih u hrvatskoj poljoprivredi, a ujedno na vrlo jasan i nedvosmislen način ilustrira nužnost dugoročnog planiranja i kolektiviziranja individualnih interesa bez kojih je nemoguće osigurati trajnu održivost poljoprivredne proizvodnje na bilo kojem području. Nekad negostoljubivo močvarno tlo u dolini Neretve, danas je uz Slavoniju najplodniji i poljoprivredno najpotentniji dio Republike Hrvatske. Posljedica je to višedesetljetnih organiziranih i sustavnih napora za vrijeme Jugoslavije kojima je, u suradnji sa stručnjacima iz Programa za hranu UN-a (FAO), kroz program meliorizacije i izgradnje sustava navodnjavanja te organiziranja poljoprivredne proizvodnje na novostvorenim površinama, dobiveno oko 20.000 ha obradivog plodnog zemljišta. Redovno se od toga obrađuje ispod 9.000 hektara, a i ta površina je u stalnom opadanju.

Čitajući većinu novijih članaka na temu poljoprivrede u dolini Neretve, naići ćemo na niz problema koji se odnose na nedostatak sigurnog tržišta, prodore slane vode, odvlačenje vode iz Neretve za energetske projekte u BiH, nelojalnu konkurenciju uslijed nelojalnog uvoza, sankcije EU prema Rusiji, nedovoljnu pomoć države, nespremnost trgovačkih lanaca na prodaju domaće robe, itd. Nerješavanje ovih ključnih problema ponekad poprima stupanj akutnosti, poput primjerice najnovijeg “krivca” za nemogućnost tržišnog plasmana lubenica pronađenog u podvali navodnih marokanskih lubenica pod talijanske, čime je cijena lubenica srušena na jednu kunu po kilogramu što je ispod svakog nivoa tržišne isplativosti. Budući da je veleprodajna tržišna cijena lubenice u Maroku oko 2,49 kuna po kilogramu (0,39$), možemo zaključiti da cijena ove lubenice u Hrvatskoj nije rezultat tek obične tržišne regulacije cijene. Kako cijena nije odraz realne cijene proizvodnje, možemo posumnjati na manipulaciju u proizvodno-trgovačkom lancu.

Dezintegracija sustava

Da bismo dobili odgovor na pitanje koji su dijelovi lanca podložni manipulacijama, moramo se ipak vratiti malo u prošlost. Gotovo kompletna infrastruktura, koja danas omogućava bilo kakvu ozbiljniju proizvodnju u dolini Neretve, nastala je promišljenim dugoročnim planiranjem, ciljanim organiziranjem proizvodnje na većoj skali i kreiranjem robusnih i diverzificiranih sustava proizvodnje u bivšoj državi. Primjerice, izgradnja i održavanje sustava navodnjavanja u dolini Neretve bila je sastavni dio poslovnog modela Poljoprivredno-industrijskog kombinata Neretva iz Opuzena koji je imao vrlo diverzificiranu proizvodnju te je korištenjem agrotehničkih mjera stvarao novu vrijednost u obliku novih poljoprivrednih površina. Takvi kombinati tvorili su integrirane sustave distribucije proizvoda od neposrednog proizvođača do krajnjeg korisnika ostavljajući kontrolu nad cijelim procesom u njihovim rukama.

Dezintegracijom kombinata u privatizacijskom procesu rastočen je i cijeli ovaj sustav. Kontrolu nad distribucijskim procesom, pa tako i cijenom, sada imaju otkupljivači koji kontroliraju silose i hladnjače. Neke od njih nastale na temeljima sustava kolektivno izgrađenog u prošloj državi. Tako se dakle, nakon privatizacijskog procesa, osim kontrole nad distribucijskim sustavom u rukama privatnih vlasnika, sada našla i nekad kolektivna infrastruktura. U slučaju spomenutog Opuzena, propašću PIK-a Neretva došlo je i do zapuštanja izgrađene infrastrukture te samim time i do nestanka organizirane proizvodnje.

Fragmentiranje proizvodnje i dinamika tržišta dovele su do povećanja rizika proizvodnje. Mali samostalni poljoprivredni proizvođači, slijedeći tržišnu situaciju, stihijski bi se orijentirali na trenutno najprofitabilnije kulture neshvaćajući da time također povećavaju i svoju izloženost tržišnom riziku monokulturnog uzgoja. Najbolji primjer toga su mandarine. Njihova proizvodnja porasla je sa 16.000 stabala iz 1967. godine na preko 400.000 stabala danas. Međutim taj porast nije popraćen i odgovarajućom otkupnom infrastrukturom tako da su proizvođači često bili suočeni s nedostatkom kapaciteta u sortirnicama i hladnjačama u otkupnim centrima.

Dodatni problem je što su otkupni centri, nekada ekonomski integrirani u sustav proizvodnje, sada postali neovisni poslovni entiteti koji imaju samostalni monopol u određivanju uvjeta i tržišnih cijena otkupa. Najčešće pritom uzimajući vrlo visoke margine profita koji se na taj način više ne ulažu u infrastrukturu potrebnu za poljoprivrednu proizvodnju. Začarani krug se održava određeno vrijeme dok ne dođe do kakvog tržišnog poremećaja koji u tom trenutku u bezdan povlači velik broj malih proizvođača, dok one koji su uspjeli opstati prisiljava na prelaz na neku drugu, u tom trenutku profitabilniju, kulturu kojoj će se jednaka sudbina dogoditi u kakvom budućem momentu. U međuvremenu napuštena i neobrađena zemljišta propadaju, neodržavanje sustava navodnjavanja dovodi do povećanja zaslanjenih površina, a često i do povratka močvara na površine isušene prije nekoliko desetaka godina.

Tržišni apsurdi

Nažalost, osim pojedinačnih vapaja, strukturiranog pristupa rješavanju tog problema još uvijek nema na vidiku. Sve mjere za koje se u svojim istupima zalažu lokalni proizvođači i političari, odnose se uglavnom na kratke vatrogasne mjere kojima bi se eventualno trenutno zakrpao, međutim sasvim sigurno ne bi dugoročno riješio problem. Uvođenje zaštitnih kvota za domaće hrvatske proizvode ne mijenja činjenicu da bez odgovarajuće infrastrukture potrebne za efikasnu proizvodnju i distribuciju poljoprivrednih proizvoda, cijena tih proizvoda jednostavno neće biti konkurentna i neće postojati dovoljna količina proizvedene robe kojima bi se te kvote mogle ispuniti. Ujedno, dodatni poticaji za proizvodnju neće promijeniti činjenicu velikog tržišno uzrokovanog disbalansa u strukturi poljoprivrednih proizvoda. Apsurd je da je u najplodnijem dijelu Hrvatske praktički nemoguće naći lokalno proizvedeno ekološko povrće, a kamoli zadovoljiti potrebe svih 30.000 stanovnika doline Neretve, dok istovremeno postoji višak od desetak tisuća tona lubenice ili mandarina koji se ne može prodati.

Rješenje ove trenutno bezizlazne situacije, možda se može nazrijeti u sve jačim globalnim trendovima za redefiniranje poljoprivrede koji su u potpunosti suprotni s trenutnim modelom poljoprivrede u Hrvatskoj. Dva su ključna, no povezana, trenda vidljiva u novom pristupu poljoprivredi. Prvi od njih je reintegracija poljoprivredne proizvodnje s potrebama lokalne zajednice predvođen globalnim pokretom Via Campesina koji predstavlja interese preko 200 milijuna farmera u 81 državi svijeta. Pokret preferira lokalno proizvedenu hranu, provjerenog i poznatog porijekla što je princip koji mijenja odnose između proizvođača hrane i kupaca i razlikuje se od bezličnoga zasnovanog na klasičnom tržišnom modelu.

Putem sela i potreba lokalne zajednice

Princip poljoprivrede podržane od strane zajednice (community supported agriculture) postavlja proizvođače i kupce u izravan partnerski odnos u kojemu lokalna zajednica odlučuje svoje prehrambene potrebe zadovoljavati prvenstveno od lokalnih proizvođača, kreirajući time lokalno tržište znatno manje ovisno o globalnom tržištu hrane. Lokalna tržišta smanjuju rizik proizvođačima znajući da će znatan dio svoje proizvodnje moći plasirati unutar lokalne zajednice. Taj oblik sigurnosti osigurava im prostor za smanjenje cijene svojih proizvoda. Pritom, lokalna zajednica postavlja zahtjeve za kvalitetom i različitom strukturom lokalno proizvedene hrane, potičući time proizvođače na diversifikaciju svoje proizvodnje i prelazak na manje intenzivne metode proizvodnje hrane kojima će povećati kvalitetu svojih proizvoda.

Lokalni pristup ruralnom razvoju prepoznala je čak i EU koja putem politike CLLD (Community Led Local Development) i europskih fondova izdvaja znatna sredstva za infrastrukturu koja može ojačati i reintegrirati poljoprivrednu proizvodnju u lokalnim zajednicama. Kratki lanci opskrbe, grupe solidarne razmjene, lokalne akcijske grupe i slično, samo su neki od ključnih infrastrukturnih elemenata lokalnog razvoja koji mogu ubrzati transformaciju domaće poljoprivrede.

Drugi bitan trend je udruživanje poljoprivrednika u različite oblike kolektivnih organizacija, najčešće zadruge, kako bi tim udruživanjem prikupili dovoljno zajedničkih resursa za izgradnju zajedničke infrastrukture za proizvodnju i preradu hrane. Time se dramatično povećava efikasnost poljoprivredne proizvodnje. Udruživanje osigurava dijeljenje troškova, maksimalnu iskorištenost zajedničke infrastrukture te pravednu podjelu rizika u procesu proizvodnje hrane. Zadružna poljoprivredna proizvodnja dominantan je model u poljoprivredi mnogih država svijeta: Francuske, Nizozemske, Belgije, Danske, Južne Koreje, Japana… Nažalost, najveći problem pokretanja šireg udruživanja u zadruge ujedno je i vrlo jednostavan i vrlo težak za rješavanje – edukacija i stvaranje povjerenja koje je urušavano manjkom bilo kakvog dugoročnog strukturiranog pristupa poljoprivredi posljednjih 25 godina. Možda je dolina Neretve zahvaljujući svojoj kompaktnosti, relativno malom broju stanovnika i neupitnim uspjesima rada PIK-a Neretva upravo idealan poligon za pilotiranje novog pristupa poljoprivredi u Hrvatskoj?

 

bilten

 

 

Odgovori