«

»

lis. 18 2018

Brodogradnja i turizam: Neraskidiva sudbina

Foto: Brodosplit / Najveći jedrenjak na svijetu

Dok su turistički planovi za pulska brodogradilišta još u projektnim povojima, u Brodosplitu turističke ture traju već tri godine. Umjesto fokusa na daljnjem razvoju te industrije, splitsko brodogradilište postalo je još jednim turističkim resursom.

U jeku iščekivanja konačnog raspleta krize u brodogradilištu Uljanik, javna radiotelevizija objavila je prije nekoliko dana reportažu iz tog sektora koja doslovno pomiče granice mogućeg. Pitanje je samo u kojem smjeru. Emitirana je u glavnom Dnevniku HTV-a, dakle, i zaslužuje da je citiramo od početka do kraja, pri čemu neće biti teško zamisliti vizualni dio.

“U Brodosplitu je pri kraju gradnja najvećeg jedrenjaka na svijetu. Odličan je to mamac za brodograđevne stručnjake, ali i turiste kojih u splitskom brodogradilištu ni inače ne nedostaje. Godišnje njihove navoze obiđe više od 2000 posjetitelja, i taj broj stalno raste. Naša ekipa ušla je u unutrašnjost jedrenjaka sa skupinom Finaca. Većega nema. 102 metra dug, 18 širok, najveći jedrenjak na svijetu i ovako nedovršen zadivio je turiste iz Finske”, izgovara novinarka dok gledamo grupu šareno odjevenih posjetitelja kako stupaju uz čelični trup rekordera.

Izjavu potom daje Laurin Salli, finska gošća: “Vrlo lijep brod, i vrlo je brzo sagrađen, za samo tri godine, a već je skoro gotov. Fascinantno, prekrasno.”
“U njihovoj zemlji građani ne smiju na navoze”, primjećuje usput novinarka, “a kamoli u unutrašnjost broda.”

Samo u Splitu: Razgledavanje brodova prilikom gradnje

Riječ dobiva turist Kori Lahivarro: “U Finskoj gledanje brodova prilikom gradnje nije moguće.” Na trenutak se čini kao da smo upali u neki od filmova Akija Kaurismakija, i da svjedočimo novom bljesku specifičnog finskog humora gdje se najurnebesniji momenti bilježe onako busterkeatonovski smrtno ozbiljno. Gosti sa žutim kacigama provlače se između radnika, sijevaju blicevi kamera na pametnim mobitelima.

Novinarka dosljedno inzistira na optimističnoj perspektivi: “Gradi se punom parom ponos Brodosplita. Za 300 putnika i 150 članova posade. Sljedećeg mjeseca, i pet će jarbola na svoja mjesta. Jedan je velik kao zvonik Svetoga Duje. Turističke ture po Brodosplitu počele su prije tri godine.”

Zatim se u kadru pojavljuje službeni portparol Brodosplita. “Posjet Brodosplitu ne jenjava. Jednostavno, povećava se broj, više od 2000 ljudi nas godišnje posjeti, i mi s guštom to radimo. Dva sata traje obilazak”, kaže Josip Jurišić.

Reportaža postaje sve uzbudljivija, taman kad je i gledatelj pomislio da je dosta. “Pokazuje se sve. Izrada nacrta, rezanje čelika, muzej”, otkriva novinarka, pa iznenada dodaje: “Split i brodogradilište neraskidivo su povezani.” Otkud sad to, i zašto? Objašnjava Margita Tiainen, turistička vodičica: “Ako doista želite upoznati Split, morate znati njegovu povijest. Vidjeti stari dio grada, a onda i moderan način života i Brodosplit, jer je on simbol Splita i Splićana.”

I novinarski zaključak za odjavu, dok posjetitelji iz Fenoskandije nastavljaju otkrivati najekskluzivnija lica Splita: “Posla, kažu, ima. Uz jedrenjak, grade se ili prenamjenjuju još četiri putnička broda. Polarni kruzer, obalno-ophodni brod, mali jedrenjak za njihovu flotu, i riječni kruzer. Plaće za 2300 ljudi ne kasne.”
Hajduka turisti lako mogu gledati uživo, Dioklecijanovu palaču isto tako, ako govorimo o upoznavanju grada i njegovih živih simbola. Ali, škver. Kako se nitko osim Tomislava Debeljaka, vlasnika Brodosplita, nije sjetio takve ideje? Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, recimo, centar znanstveno-istraživačke izvrsnosti, uz brodogradilišta kao vrhunsku proizvodnu žižu, jednom godišnje ima Dane otvorenih vrata. I nipošto ne pokazuje posjetiteljima svoje rekordne zgoditke u nastajanju.

Pa, bit će da se Debeljak poveo za svojim starim i poznatim impulsom traženja zaobilaznih rješenja u proizvodnji. Ne živjeti više od brodova, nego od svake druge djelatnosti koju je tamo moguće nadovezati.

Bravarija i turistička destinacija

Zato je Brodosplit danas više nalik bravariji i turističkoj destinaciji, zato se tamo umjesto brodova proizvode mamutske lopate za obranu Veneciju od morskih poplava, i zato turisti dolaze u poziciju o kojoj sanja svaki normalan industrijski špijun, tj. upravo onaj namamljeni brodograđevni stručnjak iz reportaže HTV-a. Pogotovo ako u svojoj zemlji ne smije ni pomisliti na razgledanje nedovršenih brodova i gotovih nacrta.

E, u Hrvatskoj itekako smije, i još će se time gromko pohvaliti najveći domaći medij, pritom u javnom vlasništvu. No teško da je problem s hrvatskom brodogradnjom prvenstveno turističko-posjetiteljske naravi. Turisti na aktivnim navozima su tek posljedica. Prvo je u odlučujući politički prostor nadrla ekonomska strategija koja bilo kakvom turizmu daje svaku prednost u odnosu na bilo koju materijalnu proizvodnju.

Što se tiče Brodosplita i HTV-a, u protivnom bi se izvještaj bavio viješću objavljenom svega par tjedana ranije, a kojom smo doznali da su javna sredstva za restrukturiranje tog škvera potrošena nenamjenski. Posrijedi je milijardu i pol do dvije milijarde kuna, odnosno 200 do 280 milijuna eura.Uzgred, naročito pikantna u vezi s gornjom viješću, jedinom koju ovdje prilažemo, jest činjenica da je njezin potpisnik bio prvi Debeljakov glasnogovornik u brodogradilištu. Otud mu valjda i ležernost oko pola milijarde štete tamo ili amo.

Brodosplit je privatiziran 2013. godine, kao i ostali preživjeli škverovi s izuzetkom već ranije privatiziranog Uljanika. Kad je Uljanik zapao u nevolje i raspisao potjernicu za strateškim partnerom, javio se i Debeljak. Ipak, činilo se da je uvjerljivije turističko-poslovne planove s pulskim brodogradilištem imao Danko Končar, vlasnik Brodotrogira. U međuvremenu je Europska komisija, supervizor i arbitar procesa restrukturiranja, nedavno obznanila da je Končarova financijska sposobnost u tom pogledu nepouzdana. No usput su se pojasnile i neke druge zadnje namjere.

Ništa ne smije mijenjati ako nije u interesu poduzeća

Premda se niz mjeseci isticalo da nema osnove za strahovanja kako bi strateški partner – onaj mitski investitor – mogao prenamijeniti nešto od proizvodnih resursa, npr. goli prostor, odjednom se kroz poznati krajolik s dizalicama ukazala i ta mogućnost. Končar je na njoj inzistirao javno dosta usamljen, dok su likovi iz uprave škvera, pa i vlade, tobože odmahivali rukom. Isti je developer inače nešto slično već realizirao u Trogiru, te je naišao na faktično odobravanje državnih vlasti. Umjesto u brodograđevnu djelatnost, više je ulagao u pogone vezane s turizmom, kao što je marina i remont jahti.

Za slučaj buduće prenamjene u Puli iskorištena je osebujna interpretacija. Slobodno prepričano, propis glasi da se ništa ne smije mijenjati ako nije u interesu poduzeća. Ta zar baš ništa i nikako? Ako se pak neka promjena nameće kao uvjet za opstanak ikakve autentične djelatnosti poduzeća, glasi novo tumačenje, onda valjda jest u interesu. Tako je i s voljom investitora da uloži svoj kapital, a zauzvrat dobije lijepi dio škverskog terena za gradnju stambenih nekretnina.
Apartmani se ne bi gradili za škverane, to je brutalno izvjesno. Kad se u širem centru nekog grada na Jadranu gradi veći broj stambenih jedinica, bit će prodane strancima ili onima koji će ih njima iznajmljivati.

Govorimo stoga i dalje o turizmu, makar posredno. Ali, treba reći i da nisu investitori primarni vinovnici te svinjarije.

Privedeno višoj svrsi

Bez obzira pričamo li o Končaru, ili će njega istisnuti netko drugi, oni se po samoj prirodi kapitala uglavnom prilagođavaju točkama, po mogućnosti, što manjeg otpora. Bilo da se radi o poreznoj politici, industrijskoj, regionalnoj, nekoj desetoj. U Hrvatskoj su ekonomsko-politički odnosi u ovom smjeru postavljeni već i onom monetarnom. Debela prednost dana je uvozu roba i novca, kroz tečajnu politiku, još sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, i dandanas je tu.

Izvoz i, samim tim, domaća proizvodnja, pali su u zadnji plan. Zbog toga Hrvatska nema ni dovoljno vlastite hrane koju bi prodala svetom turistu, kamoli povoljnih čeličnih limova i drugih dijelova za brodove. Ali, prodaje mu ture po škverskim navozima, što se navodno nitko drugi nije sjetio, bar ne u ovakvom vidu. Brodogradnja, tradicionalno najdičniji ovdašnji sektor, tako je uspješno privedena višoj svrsi, turizmu lično, pa još i na više maštovitih načina, ne samo jedan. Križana s njim poput druge žive vrste, za promociju neviđenog bastarda.

Brodogradnja i turizam neraskidivo su povezani, da parafraziramo televizijsku kolegicu i njene sugovornike. Moderan način života i rada, simbol Hrvatske.
A možda to i spasi brodogradnju – jedino je vedro što tim povodom može pasti na um zgranutom televizijskom svjedoku, dok stalno sluša o novim otkazima narudžbi brodova iz Hrvatske. Uvijek će nam trebati bar poneko plovilo u nastajanju kojeg se nećemo posramiti, da imamo što pokazati gostima.

 

bilten

 

 

1 comment

  1. Boki

    Što ga ovaj nalupeta. Kakvo crno pomicanje granica mogučega? Čega se to Debeljak novog i revolucionarnog? Organizirani turistički obilasci pogona postoje već duže vremena, u autoindustriji, avioindustriji, prehrambenoj i, ma manje-više svakoj induistriji.

Odgovori