Biti radnik u Sjedinjenim Državama: „Hvala, bolje ne!“

Kada govorimo o Americi i ekonomskoj situaciji u toj zemlji, olako se uzimaju podaci koji govore koliko je nominalni BDP zemlje, koliko je to kada se podijeli po glavi stanovnika, a posebno kada se razbacuje s podacima o dobiti ostvarenoj na burza ili rastu i padu burzovnih indeksa. Međutim, da je situacija očajna ne govore iranski, ruski, kineski ili mediji drugih zemalja iz takozvane „Osovine zla“, već opsežna studija koju je 19. studenog objavio Institut Brookings pod imenom „Upoznajte radnu snagu s niskim plaćama“. O tome, na primjer, redovito piše ekonomist i publicist Michael Snyder, ali ga, uz obilje argumenata i priloženih vladinih dokumenata, nazivaju „teoretičarem zavjere“.

Nedavno je Snyder dokazao kako su u ovom trenutku tvrtke koje kotiraju na američkim burzama nakupile ukupno gotovo 10 000 milijardi dolara duga, što je otprilike 47 posto američkog BDP-a.

Desetljeće povijesno niskih kamatnih stopa omogućilo je tvrtkama da ulagačima prodaju dionice po rekordnim cijenama, čime se ukupni američki korporativni dug popeo na gotovo 10 000 milijardi dolara ili rekordnih 47% ukupne ekonomije. Proteklih tjedana su Federalne rezerve, Međunarodni monetarni fond i veliki institucionalni ulagači poput BlackRocka i Američkog fonda uputili su alarm zbog sve većih obveza korporacija. Nikada nismo bili svjedoci krize korporativnog duga takvog razmjera. Korporativni dug povećava se od 2008. godine, a ovaj mjehur kontinuirano raste. I zapravo je brojka od 10 000 milijardi dolara najkonzervativnija,  jer ako zbrojite sve ostale oblike korporativnog duga, ukupno dolazite do 15 500 milijardi dolara, što je potvrdio Forbes“, piše Michel Snyder.

„Ukupni korporativni dug je zapravo puno veći. Dodajmo tome i dug  malih srednjih, obiteljskih i drugih poduzeća i poslovnih aktivnosti, ali koje nisu kotirane na burzama, imamo još 5500 milijardi dolara duga. Drugim riječima, ukupni američki korporativni dug iznosi 15 500 milijardi dolara, ili 74% američkog BDP-a“, piše Snyder i strahuje zbog brojnih pokazatelja da bi ti mjehuri, možda ne u svim sektorima, mogli eksplodirati, a to bi za SAD bio početak katastrofe.

U članku ove sumorne izjave potvrđuju i senator Rand Paul, te Krista Schwarz, profesorica financija na Sveučilištu u Pennsylvaniji, koja tvrdi da će situacija biti sve gora, jer se ništa ne čini da se spriječi neminovna eksplozija nove recesije. Toga je, očito, svjestan i Donald Trump, ali nema nikakve ovlasti da spriječi FED da štampa dolare, postavi kamatne stope tako da pogoduju realnom sektoru, a posebno nema nikakvog utjecaja na savezne države i lokalnu upravu, koji su glatki odbile njegov plan „New deal II“ od 1000 milijardi dolara ulaganja u prometnu infrastrukturu, škole, bolnice i druge projekte. Taj je plan sada prošlost i nitko ga više ne spominje.

Ali što sve ovo znači za prosječne Amerikance, one za koje neki misle da od nominalnog bruto domaćeg proizvoda, navedenog u Wikipediji, na osobni račun svake godine dobivaju 62 869 dolara. Naime, toliki je BDP per capita u Sjedinjenim Državama.

Izvješće Instituta Brookings upozorava kako je gotovo polovica američkih radnika u dobi od 18 do 64 godine zaposlena na poslovima s niskim plaćama, koji su vrlo rašireni i predstavljaju između jedne trećine do dvije trećine svih radnih mjesta u gotovo 400 gradskih područja u zemlji.

Manji gradovi na jugu i zapadu Sjedinjenih Država, poput Las Crucesa, Novog Meksika i Jacksonvillea, Sjeverne Karoline, imaju najveći udio takvih zaposlenika, gdje je više od 60% radnika rade za niske plaće.

Skoro pola Amerikanaca radi za mizernu plaću od 18 000 dolara godišnje

Pa kolike su te plaće, ako je BDP per capita skoro 63 000 dolara? Američka stopa nezaposlenosti jeste najniža u pola stoljeća, ali je problem kvaliteta posla koji pogađa gotovo polovinu stanovništva, a istraživanje pokazuje da je 44% američkih radnika zaposleno na poslovima s niskim plaćama i prosječna godišnja plaća im je oko 18 000 dolara.

Suprotno uvriježenom mišljenju, ti radnici nisu tinejdžeri ili mladi ljudi koji tek započinju karijeru, pišu Martha Ross i Nicole Bateman iz Instituta Brookings, koje su provele analizu.

Većina od 53 milijuna Amerikanaca koji rade na poslovima s niskim plaćama su odrasli u najboljim radnim godinama, odnosno dobi između oko 25 do 54. Njihova srednja satnica plaće po satu iznosi 10,22 dolara na sat, što je iznad savezne minimalne plaće od 7,25 dolara na sat, ali znatno ispod one koja se smatra dnevnicom za preživljavanje u mnogim regijama.

I ovdje se govori o godinama, prema Obami, „ekonomskog oporavka“ nakon velike recesije 2009.-2011.

Martha Ross i Nicole Bateman su studijom obuhvatile radnike koji primaju manje od 16 dolara na sat, kojih je u Americi 44% i u dobi su od 18 do 64 godine. Većina onih koji su izgubili posao tijekom Velike recesije imaju srednje ili niže obrazovanje. Tri četvrtine radnih mjesta “stvorenih” pod Obamom su  većim dijelom honorarci ili rade na ugovor, iako su diplomirali su na fakultetu. To pokazuje i da se životni standard radnika smanjuje, bez obzira na njihovo obrazovanje.

Izvješće pokazuje da najveći gradovi imaju najviše potplaćenih radnika. 3,5 milijuna ih je u New Yorku s okolicom, 2,7 milijuna u Los Angelesu, 1,6 milijuna u Chicagu i 1,2 milijuna u Dallasu, Miamiju i Houstonu, dok su najgori u tom smislu gradovi na jugu i zapadu Sjedinjenih Država, a ponajviše duž južne granice i obale.

U istraživanju su korišteni podaci američkog Ureda za popis stanovništva za razdoblje 2012.-2016. Istodobno su se uzimali u obzir radnici koji rade na određeno vrijeme i sezonci. Ali treba obratiti pozornost da studija nije uzela u obzor one koji primaju “izuzetno niske” plaće, kao ni one koji su radili više od 98 sati tjedno. Dakle, stvar bi s tim podacima bila još gora.

54% slabo plaćenih radnika su žene, koje ukupno čine 48% američke radne. Crnci i Latinoamerikanci čine veći postotak slabo plaćenih radnika od njihovog udjela u američkoj populaciji.

57% nisko plaćenih radnika radi cijelo radno vrijeme cijele godine. 14% njih je završilo strukovne škole, 49% srednju ili nižu, koja je u nas objedinjena u obvezno osnovno školovanje.

37% ih je studiralo nakon škole, ali nisu diplomirali, što je ogroman problem zbog visokih kamata na studentske kredite, omče oko vrata koju mnogi Amerikanci nose cijeli život. Otprilike polovina njih je  glavni izvor prihoda u obitelji, a 40% ih ima djecu.

26% nisko plaćenih radnika prima bonove za hranu, naknade i pomoć u plaćanju stanarine, što znači da država, bolje rečeno porezni obveznici, plaćaju sugrađanima radnicima ono što ne plaćaju i ne žele subvencionirati glavni korisnici ove situacije, a to su vlasnici kompanija i poduzeća u kojima su zaposleni.

47% nisko plaćenih radnika zaposleni su kao prodavači, kuhari, domari, konobari, kao oni koji se brinu za djecu ili starije osobe.

Mnogi od onih koji rade skraćeno radno vrijeme žele raditi punu satnicu, ali takav posao ne mogu pronaći. Među slabo plaćenim radnicima mnogo je onih koji su nakon zatvaranja tvornica izgubili posao u industriji i bili su prisiljeni prihvatiti bilo kakav posao za niske plaće. Između trećine i polovine slabo plaćenih radnika nikada neće moći naći visoko plaćeni posao.

Rezultati studije Instituta Brookings govore da se situacija s plaćama u Sjedinjenim Državama pogoršava.

Za razliku od onih koji tvrde da obrazovanje jamči i dobru zaradu, autorice izvješća priznaju da “obrazovanje ne znači i otvaranje novih radnih mjesta“.

„Diplome ili tečajevi neće vam pomoći da dobijete bolji posao, jer je takvih poslova  premalo takvih poslova”, upozoravaju Martha Ross i Nicole Bateman.

S obzirom na inflaciju, američki radnici imaju niže realne plaće nego prije recesije. Iako je produktivnost rada porasla, ukupni dohodak radničkih obitelji pada još od 1979., a korporativni profit raste, iako u skokovima i granicama.

I ovdje imamo opet zanimljiv slučaj, kojeg smo opisali u članku o „zombi korporacijama“. Dok posluju, profit vlasnika tih korporacija je siguran, ali je njihov dug toliki da ga nikada neće moći otplatiti. Koja je logika takvog poslovanja? Jednostavna, poslovati i dalje sve dok burze i vlada to dopuštaju, a kad mjehur pukne, najbolje bi bilo s dijelom kapitala biti negdje izvan dosega američkog pravosuđa.

Radnici u Americi nemaju kamo i za niske plaće rade i oni s obrazovanjem višim od srednjih škola, čija se plaća prema podacima američkog Instituta za ekonomsku politiku, značajno smanjila od 2000. godine.

U studenom 2018. godine je „Journal of American Medical Association“ (JAMA), vrlo ugledna i autoritativna stručna publikacija, objavio članak s detaljnom analizom smanjenja životnog vijeka u Sjedinjenim Državama od 2015. do 2017., što je danas nečuvena pojava.

Profesor sa Sveučilišta Virginia Commonwealth dr. Stephen H. Woolf i studentica Medicinske škole u istočnoj Virginiji Heidi Shoemaker proučavali su podatke o očekivanom trajanju života od 1959. do 2016. godine i stopi smrtnosti iz razdoblja 1999.-2017. Rezultati pokazuju da smanjenje životnog vijeka nije statistička anomalija, već rezultat dugoročne politike.

Zatvaranjem tisuća tvornica i rudnika, smanjenje plaća, mirovina i zdravstvenog osiguranja, samo kako bi se udovoljilo zahtjevima investitora na Wall Streetu, doslovno je ubijeno stotine tisuća radnika u Sjedinjenim Državama.

Očekivani životni vijek je rastao je od 1959. godine i prestao je rasti u 2010. godini. Do 2014. godine je ostao je na istoj razini i iznosio je 78,9 godina. Do 2017. godine, očekivani životni vijek smanjio se na 78,6 godina. Iste godine je, za radnike koji su se „istrošili“ u krutom realnom socijalizmu, očekivani životni vijek u Rusiji bio 71,59 godina, dok je u Kini bio 76,25 godina.

Nije slučajno što je 2010. bila početak Obamine “reforme zdravstvene zaštite”, kojoj je cilj bio ograničiti životni vijek radnika, potpuno suprotno od onoga što se misli i da se željelo osigurati da Amerikanci žive duže i kvalitetnije. No, budimo iskreni, bilo koja reforma „sustava zdravstvene zaštite“ u Americi će promijeniti malo toga, jer SAD imaju najnehumaniji sustav zdravstvene zaštite, lišen bilo kakve solidarnosti, općenito ili uobičajene generacijske, kakve god hoćete.

Za američke „poduzetnike“, a ovdje govorimo io eliti, ne o srednjim i malim poduzetnicima koji ništa bolje ne prolaze od svojih radnika, što duže žive umirovljenici koji ništa ne zarađuju, a kojima je potrebna medicinska pomoć koju subvencionira država, to znači imanje novca za korporativnu elitu i vojnu mašineriju.

Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu je 2013. objavio je otvoreni članak Anthonyja H. Cordsmana u kojem je rast životnog vijeka običnih Amerikanaca predstavljen kao ogroman problem za američki utjecaju svijetu, prevedeno, za američku hegemoniju.

“Sjedinjenim Državama nijedna strana sila ne prijeti ozbiljno kao neuspjeh u povećanju troškova savezne potrošnje na naknade za kućanstva”, napisao je Cordesman, tvrdeći da je kriza javnog duga nastala “gotovo isključivo zbog povećanja troškova savezne potrošnje na zdravstvene programe, mirovine i kamate na otplatu saveznih dugova, a oni su toliki zato što se država „razbacivala socijalnom potrošnjom“.

S druge strane, takozvane „elite“ nikada nisu živjeli bolje nego sada. To se očituje u sve većem jazu životnog vijeka između bogatih i siromašnih. Najbogatijih 1% muškarac živi 14 godina duže od najsiromašnijih 1%, a žene 10 godina duže.

Unatoč najvišoj potrošnji na zdravstvo, ali u najlošijem sustavu, Sjedinjene Države ozbiljno zaostaju u parametrima očekivanog životnog vijeka i smrtnosti. SAD su počele zaostajati za ostalim bogatim zemljama još ’80-ih, a 1998. su bile ispod prosjeka među zemljama OECD-a.

Sve je počelo u doba Reagana, kada je ’80-ih počelo smanjenje plaća i zatvaranje postrojenja diljem Sjedinjenih Država, zajedno sa smanjenjem državnih troškova za obrazovanje, zdravstvo i druge socijalne programe. Demokrati su nastavili djelo Reagana pod Clintonom i Obamom.

Važna točka bila je i Velika recesija iz 2008., kada je država potrošila tisuće milijardi na saniranje banaka krivih za kolaps, a radnička klasa je smanjila potrošnju. Sljedeće desetljeće bilo je vrijeme rasta ovisnosti i uporabe opioida.

U spomenutom članku kojeg je objavio „Journal of American Medical Association“, smanjenje životnog vijeka objašnjava se gotovo tri desetljeća porasta smrtnosti među sredovječnim stanovništvom sposobnim za rad, od 25 do 64 godine, što je uglavnom rezultat naglog porasta predoziranja lijekovima, alkoholizma, samoubojstava i niza bolesti unutarnjih organa.

Od 1999. do 2017. se smrtnost od predoziranja među „obojenim“ stanovništvom povećala za zapanjujućih 386,5%, sa 6,7 smrtnih slučajeva na 32,5 na 100 000 stanovnika. Rast smrtnosti bio je najveći među najmlađima, onih u dobi od 25 do 34, godine, gdje je porasla za 531,4%.

Između 2010. i 2017. godine je smrtnost populacije srednjih godina porasla u cjelini sa 328,5 na 348,3 na 100 000 stanovnika, što znači 33 307 smrti kojih ne bi bilo da se smrtnost nije općenito povećala .

Smrtnost se povećala za sve rasne i etničke skupine, a najveći broj nepotrebnih smrti bio je među bijelcima.

Woolf i Shoemaker otkrili su da je najveći relativni porast smrtnosti ljudi srednjih godina zabilježen u Novoj Engleskoj i dolini Ohio, regijama koje su posebno pogođene deindustrijalizacijom i opioidnom krizom. Otprilike trećina povećanih smrtnih slučajeva od 2010. godine dogodila se u samo 4 države – Ohio, Pennsylvania, Indiana i Kentucky. Osam od 10 država s najvišim porastom nalazi se na srednjem zapadu i u Apalačkom gorju, planinskom masivu koji se proteže duž istočne obale Sjeverne Amerike.

“Znamo dobro što se događa u tim državama. Početak ovog trenda poklopio se s ekonomskim promjenama, odnosno gubitkom radnih mjesta u industriji, zatvaranjem tvornica čelika i automobila”, rekao je dr. Wolfe u intervjuu za The New York Times.

U utrci za profitom se radnike tjera u smrt. “Amazonifikacija” radnika i rast “dežurne” ekonomije u proteklom desetljeću dramatično su povećali razinu eksploatacije radničke klase. Radnici moraju uzimati snažne lijekove protiv bolova, opioide, zbog ozljeda na radnom mjestu i raznih profesionalnih oboljenja, jer moraju raditi i očuvati radno mjesto.

Kao da živimo i XIX stoljeću, kada je Engels 1845. napisao: „Ako društvo tisuće svojih članova liši osnovnih životnih uvjeta, onda ih stavlja u uvjete u kojima ne mogu živjeti, a ako ih snažna ruka zakona pod tim uvjetima drži do trenutka smrti, kao neizbježne posljedice, a ako savršeno dobro znaju da će u takvim uvjetima na tisuće njih stradati, a te uvjete ne eliminiraju, to je ubojstvo, jednako kao bilo koje drugo ubojstvo”.

Ali gore navedeno je Amerika, ili bi barem trebala biti Amerika trećeg milenija. Svjetska velesila i primjer drugima kako ostvariti životni san. Ona je to još samo u holivudskim filmovima i u uvjerenju onih koji misle da je Amerika samo Miami Beach ili Madison i Park Avenija u New Yorku. Nažalost po stanovnike Sjedinjenih Država i za mnoge kojima Sunce izlazi na Zapad, to nije tako. I to kažu američki stručnjaci, a ne propaganda „Osovine zla.“

Institute Brookings / Michel Snyder / CBS News

logično

1 comment

  1. „Ako društvo tisuće svojih članova liši osnovnih životnih uvjeta, onda ih stavlja u uvjete u kojima ne mogu živjeti, a ako ih snažna ruka zakona pod tim uvjetima drži do trenutka smrti, kao neizbježne posljedice, a ako savršeno dobro znaju da će u takvim uvjetima na tisuće njih stradati, a te uvjete ne eliminiraju, to je ubojstvo, jednako kao bilo koje drugo ubojstvo.”

    – Friedrich Engels

    To je kapitalizam.
    I, ne, ne postoji bolji ili loši oblik – svaki kapitalizam je isti.

Odgovori