Bežični prijenos vladajuće ideologije

Šesnaestog februara 1992. godine spomenik Nikoli Tesli u Gospiću raznesen je pomoću improvizirane eksplozivne naprave, ispravno podešenog detonatora i nekolicine neidentificiranih nacionalističkih imbecila. U stvarnosti, odljev amblematskog rada akademskog kipara Frana Kršinića pao je, teško oštećen, nekoliko metara dalje. Simbolički gledano, međutim, luk koji je opisao znatno je duži i kompliciraniji: protegnuo se sve do nedavne spektakularne svečanosti ulaska u Evropsku uniju na glavnom zagrebačkom trgu, markiravši usput ključna čvorišta hrvatske tranzicije.

Ono što je započelo rušenjem spomenika, naime, nastavilo se u devedesetima discipliniranom kolektivnom šutnjom o sinu pravoslavnog svećenika iz Smiljana. Zatim je, u eri sanaderovske politički korektne rekoncilijacije, nenadano promijenilo smjer: bučno smo slavili 150. godišnjicu njegova rođenja, otvorili multimedijalni Memorijalni centar u Smiljanu i instalirali impozantnu Meštrovićevu skulpturu u strogi centar glavnog grada. Konačno, prije dva tjedna, meko je ateriralo na Jelačićev trg, među visoke strane dužnosnike, euforične TV-reportere i razgaljeno mnoštvo: Teslin transformator, jedan od njegovih najvrednijih izuma, tamo je postavljen i predstavljen kao vrhunski doprinos hrvatskoga duha cjelokupnoj svjetskoj civilizaciji.

Kako bi sam Tesla prokomentirao ovu eurointegracijsku instrumentalizaciju svoga lika i djela nije, naravno, i ne može biti poznato. Ipak, nekoliko redaka iz intelektualne autobiografije “Moji izumi” daje naslutiti osnovni smjer. Govoreći o “fanatičnoj posvećenosti visokim idejama nacionalnog egoizma i ponosa” tamo je, među ostalim, napisao i ovo: “Nijedan savez ili parlamentarni akt bilo koje vrste nikada neće spriječiti takvu pošast. To su samo novi mehanizmi stavljanja slabih u milost jakih.” Pročitane danas, ove riječi djeluju ipak više kao polazište za euroskeptičnu kritiku Unije iz perspektive njene periferije nego kao prigodna adoracija centripetalne briselske politike. Ali zar je važno: simbolički kapital preminulih velikana oduvijek se razmjenjuje za žetone vladajuće ideologije, mimo njihovih eksplicitnih stavova i uvjerenja. U takvim okolnostima, složit ćemo se, barem je bolje da velikog izumitelja uzdižemo u nebesa nego da ga dižemo u zrak. O poželjnosti te promjene svjedoči, naposljetku, i činjenica da je srpska javnost, dočekavši napokon poluslužbenu najavu početka predpristupnih pregovora, kroatizaciju Tesle popratila neočekivano tiho, bez folklornog mrcvarenja neiscrpne problematike njegove narodnosti i pripadnosti. Ako ovdašnjim eurooptimistima treba još poneki argument u prilog mukotrpnih političkih procesa europeizacije regije, onda je mirna reintegracija Nikole Tesle sigurno jedan od uvjerljivijih.

Samo, takvim se argumentima danas ionako malo tko zamara jer je spektakularna priredba završila, Lidlove su cijene trajno snižene, a roaming osjetno jeftiniji: stvari su, neobično brzo, utonule natrag u glib svakodnevice. “Mi žudimo za novim senzacijama, ali ubrzo postanemo ravnodušni u odnosu na njih”, pisao je Tesla prije skoro stotinu godina o svom transformatoru. “Jučerašnja čuda su danas uobičajena pojava.”

Način na koji je jučerašnje evropsko čudo u Hrvatskoj postalo današnja uobičajena pojava, ipak, poučan je. Slavljenička egzaltacija političkih elita bučno se rasprsnula i odmah potom nestala, poput šarenog vatrometa na zagrebačkom nebu u dugoočekivanoj pristupnoj noći, prepustivši iznova javni prostor inertnom pesimizmu i tromoj rezignaciji. Taj su prostor zato sada uzurpirale asertivne poruke o nužnosti nastavka strukturnih reformi vođenih neoliberalnim dogmama liberalizacije i deregulacije. Od guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića koji emfatično zaziva ulazak u eurozonu – kao da upravo ne gledamo kako nedomišljena arhitektura monetarne unije širi jaz između njenih bogatih i osiromašenih članica – pa sve do ministra financija Slavka Linića koji ulazak u EU službeno proglašava početkom masovne privatizacije, proponenti eurointegracijskih politika otkrivaju nam da cijeli onaj kulturno-ideološki narativ o hrvatskoj pripadnosti razvijenom dijelu kontinenta i svijeta, čije smo povlašteno mjesto prigodno ustupili Tesli, samo kodira hegemonijske ekonomske imperative današnje globalne razvijenosti.

Ima stoga neke uvrnute logike u tome što je, upravo za vrijeme završnog čina Tesline transformacije iz mrskog Srbina u našeg najvećeg sina, ulazak dvije strane kompanije započeo proces liberalizacije ovdašnjeg tržišta električne energije. Dok slavimo čovjeka koji nam je, prema pojednostavljenoj popularnoj formuli, “dao struju”, čija je poslovna nesposobnost postala anegdotalni kliše i koji je svoje posljednje američke dane, nakon brojnih unosnih izuma, progurao zahvaljujući mizernoj počasnoj penziji iz ondašnje Jugoslavije, dotle opskrbu električnom energijom pretvaramo u visokoprofitni biznis firmi od kojih jedna struju čak i ne proizvodi, nego njome promućurno mešetari na svjetskim burzama. Ovih dana, baš nekako u vrijeme kada smo dostojno obilježili još jednu godišnjicu rođenja ličkog genija, taj je paradoks precizno sažeo putanju upravo dovršene proevropske tranzicije: svijetu smo, izgleda, preko Nikole Tesle velikodušno dali struju samo zato da bismo je danas otamo mogli uvoziti.

Izvor: Novosti

12 comments

Skip to comment form

    • on 16.07.2013 at 13:22

    Dignuti Teslin spomenik u zrak mogla su izvesti samo poremećena kopilad. Jeste sigurni da među njima nije bio netko iz Broda? A ne bi trebala ni svakakva piskarala, a posebno ne političari olako izgovarati njegovo ime.

    • on 16.07.2013 at 13:54

    Recimo da je kolektivno ludilo bilo rušenje spomenika pa se svašta srušilo i šta je po nećijim mišljnjima i trebalo srušit ali je bilo i onih koje nije trebalo. Recimo da je rušenje spomenika tip osvete prema nekim režimima i kod promjena dolazi i do takvih radnji, ako je još tu prisutan i rat događa se svašta.

    Šesnaestog februara 1992. godine spomenik Nikoli Tesli u Gospiću raznesen je pomoću improvizirane eksplozivne naprave, ispravno podešenog detonatora
    (sad ovo ispravno podešen detonator diže događaj na višu razinu i to stavimo u neki drugi torbu) čisto sumljam u neki takav očevid za vrijeme granatiranja i ratnog stanja.
    Sad praviti paralelu sa tim vremenima i današnjim je nepotrebno i s tim je ovaj cjeli text promašaj. SveMirko previše je u to doba bilo poremečene kopiladi koja su rušila toliko po Hrvatskoj i ubijali usput veliki broj ljudi da bi jedan spomenik svrstava sve u isti koš i pri tome spomenik ponovno postavljen i izgrađen Memorijalni centar . Kako je naša država loša kad to želimo tako prikazat . E pa nije i to je pokazala i u ovom slučaju kojim se pokušava prikazati neka dobra stvar ustvari lošom.

    • on 16.07.2013 at 14:24

    Dragi Vlatko. Od ljudi bez pameti manje volim samo ljude s naknadnom pameću. “Srušili pa napravili još ljepše i starije” su mi odnekud poznate riječi. Neki si ljudi trebaju pružiti ruku. Ma što pružiti ruku, zagrliti se. POANTA teksta i je u tome da se lako danas praviti tolerantnim kozmopolitom, fora je bila to biti devedesetih. Tada je Zoki radio sa svojim uzorima Kolindom i Ivom i nije mu padalo na pamet ni spominjati Teslu. Danas on besramno tog Teslu svojata i pokazuje ga Europi. Europi koja je bila previše uskogrudna i ustajala za mladog genijalnog Teslu pa je morao preko bare. (Sad praviti paralelu sa tim vremenima i današnjim je nepotrebno i s tim je ovaj cjeli text promašaj. – Vidiš da nije?).

    I dragi Vlatko. Nema nas. Ne postojimo mi. Srbi, Hrvati, Mađari….. To su samo tlapnje u frustriranim osakaćenim mozgovima potrebitih. Krvno sam ono što vi zovete Hrvat, ali ne želim to biti ako je predložak za Hrvata MPT. GŠ, FT ili neko slično smeće. Među nama nikada neće biti mi. S njima ne mogu tvoriti množinu.

    Nema objektivnog prikaza stanja u Hrvatskoj jer ona je meni lijepa, a drugome ružna, meni daje, a drugome uzima, mene čuva, a druge gazi.

    I dragi Vlatko. Nikada mi nije bio smiješan vic o popu koji je 91 zaboravio zatvoriti plin, mada popove ne volim ni od koje fele. Znao sam da će doći neki kojima će trebati smještaj, kuća. Znao sam da će netko to morati platiti. I platio sam baš ja. Zato što je nekoga to zabavljalo, bilo mu smiješno, zato što je netko bio nervozan i uplašen, zato što je netko bio zbunjen i podgovoren. Ma nabijem ga ja na svoj hrvatski ….

    • on 16.07.2013 at 14:57

    Dragi Vlatko. Od ljudi bez pameti manje volim samo ljude s naknadnom pameću. “Srušili pa napravili još ljepše i starije” su mi odnekud poznate riječi.
    Ili pokušali smo popraviti grešku koja je napravljena u tijeku ratnih zbivanja opet možeš to gledati i tako jer po meni to i je.

    fora je bila to biti devedesetih neznam gdje si bio devedesetih i kako si onda razmišljao o tim stvarima kad su se rušili spomenici i ratovalo te dali si uopće o tome razmišljao. Spada li i ovo Od ljudi bez pameti manje volim samo ljude s naknadnom pameću u tvoj slućaj komentiranja tog vremena i današnjice.
    Što se mene tiće od 91-95 nije postojao neki Tesla neg mi je bilo jedino na pameti gdje mi je obitelj jel im se šta dogodilo , bilo mi je jedino važno da moji prijatelji u rovu i ja izvućemo živu glavu i obranimo područje koje nam je dodjeljeno a sad mislim da je uredu da se podigne neki spomenik i napravi Memorijalni centar Tesli jer je rođen u Hrvatskoj i boli me briga koje je nacionalnosti.

    i ponovno jedan stvarno neobjašnjiv komentar
    I dragi Vlatko. Nema nas. Ne postojimo mi. Srbi, Hrvati, Mađari….. To su samo tlapnje u frustriranim osakaćenim mozgovima potrebitih. Krvno sam ono što vi zovete Hrvat, ali ne želim to biti ako je predložak za Hrvata MPT. GŠ, FT ili neko slično smeće. Među nama nikada neće biti mi. S njima ne mogu tvoriti množinu.
    koji nas, koji mi o ćem je ta rečenica i gdje si uopće našao potrebu da to napišeš.
    Opet jednostavno rješenje : ak meni odgovaraš onda odgovaraj na ono što sam napisao jer sam sve napisao jasno i nedvosmisleno i nema potrebe pisati nećije citate koji nemaj veze sa onim šta sam napisao.
    Ako sam napisao naša država onda tu spadaš i ti i ja i ovaj što piše i Tesla i Tito i Tuđman i Milanović i još nekoliko miliona ljudi.

    I kako nema objektivnog prikaza stanja “Nema objektivnog prikaza stanja u Hrvatskoj jer ona je meni lijepa, a drugome ružna, meni daje, a drugome uzima, mene čuva, a druge gazi.” upravo si objektivno napisao stanje tom rećenicom 😀

    • on 16.07.2013 at 16:51

    neznam gdje si bio devedesetih i kako si onda razmišljao o tim stvarima kad su se rušili spomenici i ratovalo te dali si uopće o tome razmišljao – bio sam u hrvatskoj i patio zbog ratnih strahota kao što su patili i svi normalni ljudi. I razmišljao i dobro pazio da svi koje znam dobro zatvore plin i da ne napravim nešto zbog čega ću cijeli život žaliti.

    od 91-95 nije postojao neki Tesla – postojao je onda i postojati će kad ne bude tebe, mene, ni Hrvatske (a nje gotovo da više i nema).

    bilo jedino na pameti gdje mi je obitelj jel im se šta dogodilo – to je normalan osjećaj. Normalan čovjek o tome razmišlja i u miru, a kamoli u ratu.

    bilo mi je jedino važno da moji prijatelji u rovu i ja izvućemo živu glavu – o tome razmišlja svaki vojnik u svakom ratu. Naročito oni koji tamo dospiju tuđom voljom.

    Do države držim koliko i HDZ-ovci – znači nimalo. Tu se savršeno slažemo. Živjela EU! Živjelo bratstvo i jedinstvo europskih naroda i regija! Živi drug Baroso! Živjela EK (kominterna)!

    Za domaću zadaću napiši sastavak s naslovom “Što je domovina?”. Doista dragi Vlatko, što je za tebe domovina ili država?

    Ljepota je u očima promatrača.

      • on 17.07.2013 at 02:30

      LOL Svemirko stvarno te nemogu više komentirat jer mi to postaje glupo i dosadno. Više puta nekom napisat da čita sa razumjevanjem i tek kad razumije text postavi komentar nije urodilo plodom pa ću se povući . Kad vidim tvoj komentar zablokiram pa onda odem vidit šta sam to napisao. Pa onda opet zablokiram jer vidim šta sam pisao al ne vidim sa ćim imaju veze tvoji komentari.
      odgovorom na ovo gdje si bio devedesetih; sve mi jasno

    • on 17.07.2013 at 08:06

    Vlatko, pitaš li se gdje je nestalo ono za čega si se borio, pomoći ću ti da se ne mučiš. Nikada nije ni postojalo. Sve ono što si se bojao da će da ti rade okupatori sad će da ti radi drug Baroso. Samo je velika tu razlika, jer drug Manuel je mnogo fin i nežan čovek. On će da ti to uradi da nećeš ništa ni osetiš. 🙂

    • on 17.07.2013 at 10:44

    Eto opet ja o tome kako je rušenje Teslinog spomenika rezultat rata i da njegovo ponovno postavljanje normalna stvar i ispravno a ti o EU i Barosu. Iako ni ti ni ja nismo dovoljno upoznati sa tim kako će to uopće izgledat. Što se tiće EU ti imaš neku fobiju a ja zasad nemam nikako mišljenje .

    • on 17.07.2013 at 13:24

    Jedina fobija koju ja imam od EU je kako da što bolje odradim posao na projektima i da što kvalitetnije potrošim lovusinu koju ću dobiti od Europe. Budem li se odlučivao između novog auta ili stana tebe ću pozvati za savjetnika. A onda ćemo i sve to skupa zaliti nek i ti imaš koristi od EU. Nije grof cicija.

    • on 17.07.2013 at 13:40

    hhhh super al svejedno opet ja sam pisao o spomeniku kak smo došli na temu EU još nemogu dokućit. I sad EU nas malo gazi i nevalja a u drugom odgovoru kak što bolje potrošit lovusinu koju će EU dati za projekte.
    Kažem ti pojma nemam kak će to sa EU izgledat kao ni 90% građana ove države. Hoćemo li biti lijeva ruka Njemačke i to nam biti dobro ili loše stvarno neznam.

    • on 17.07.2013 at 14:08

    Njemačka nas treba kao pica picajzle. To je valjda neka spika još od WW2 gdje smo djelomično bili saveznici pa kao današnji Švabe nam to ne smiju zaboraviti. Da se usereš od smijeha. Mi i švabe braća. Nas dva brata skupa ratujemo, aaaaa, ludilo.

    • on 17.07.2013 at 16:25

    To znam da nas niko ne treba al nisam siguran jel im treba nešta naše stvarno niš nemoš razumit šta ja napišem 😀

Odgovori