Starenje nije za mekušce

Mrtvačka kola

Kako nisam sklona teškim i kompliciranim temama,  ni nabrajanju mnoštva pojedinosti i činjenica, jer mi je od činjenica bitnija  „real feel temperature“,  a do (po)raznih  činjenica slabo drže i oni koji bi trebali i kojima je to posao,  pisat ću kratko i jednostavno o jednoj svakodnevnoj, svima bliskoj i dobro poznatoj temi i pojavi  koja se i ne mora potkrepljivati  činjenicama i dokazima,  jer je evidentna i neosporiva,  pravedna  i za sve jednaka, i nikakvo bogatstvo i moć tu ne igraju ulogu.  Riječ je o starenju i odlascima.

Zaredale su se ovih dana karmine, odlaze osamdesetogodišnjaci i devedesetogodišnjaci, čini se bez puno bola i tuge, osim one u očima njihovih najbližih, jer, kažu ljudi, naživjeli su se i spasili su se, da nam je dočekati njihove godine, pa razgovori na sprovodima i karminama  onih koji su doživjeli duboku starost brzo skrenu sa mrtvih na  žive, na čavrljanja, na svakodnevne probleme i brige, na djecu, unuke i zdravstvene tegobe, na poslove i sitnice  koje sutra treba obaviti…

I dok sam nedavno opet stajala na groblju u Sv. Lovre na posljednjem ispraćaju, pod plavim nebom i bijelim oblačcima, okružena spomenicima, kapelama i borovima i slušala svećenikove riječi  „…tijelo odlazi, a ostaje nam ime ovoga čovjeka, i to ime ovdje izgovaramo s poštovanjem…“,   prisjetila sam se imena svih koje sam već ispratila i koji su otišli, onih  koji su me za života  samo okrznuli i čija lica rijetko bljesnu u sjećanju, i imena onih koji su me trajno obilježili i koji su, iako ih više nema fizički, zauvijek ostali tu, jednako živi i neodvojivi od mene. I pomislila kako je spisak tih imena sve duži i duži.

A vrijeme je neumoljivo, desetljeća se smjenjuju sve brže i jaz između nas i novih generacija je sve širi i ni Golden Gate nas više ne bi mogao spojiti.  Dvadesetogodišnjaci su postali neki drugi, nepoznati  planet na ovom starom, invaderi i intruderi, i sve mi je bliskija i draža moja generacija koju počinjem promatrati  kroz prizmu naslova nezaboravne češke gorko-slatke komedije „Moramo si pomagati“. Da, moramo si pomagati, ili barem ne odmagati, jer u istom smo sosu.  Još ne tako davno  moja radikalna vršnjakinja sa žarom i uvjerenošću svojih osamnaest godina sablažnjavala  je okolinu  govoreći  kako bi sve starije od trideset  trebalo „eliminirati“ . Mislila sam tada kako tih trideset nikada neću imati. Danas djeca mojih  vršnjaka i vršnjakinja  govore slično, da ih je naša generacija  upropastila,  da smo krivi za sve loše što im se danas dešava i da bi svijet  bez nas bio bolji. Teško im je dokazati da nismo svi iz iste generacije isti, dapače, da smo se trudili i žrtvovali se, a da su nas i jedne i druge podjednako upropastili  samo neki njeni pripadnici. Uzaludan pokušaj, ogorčeni, trpaju nas sve u isti koš.

O starenju i umiranju moglo bi se beskonačno pisati, objektivno i subjektivno, neki mlađi smatraju kako je starenje gore nego ovo drugo, i gledajući s čime se sve treba u starosti nositi, dobro je rekla Bette Davis: „Starenje nije za sissies“. Još ne razmišljam puno o tome, ima vremena, a povod za tekst bila je parkirana kočija pred pogrebnom firmom u Jagićevoj, koju sam odmah u sebi nazvala portalskom kočijom, po naslovu jedne kolumne i po portalu kroz koji svi moramo jednom proći. Njena mi je neočekivana i dramatična slika u mirnoj, sunčanoj ulici još dugo ostala pred očima. Do sada sam ju već asimilirala i razgradila, zamijenivši je slikom ružičaste Pepeljugine kočije, načinjene od bundeve i spremne za polazak na bal. “Biti sedamdeset godina mlad ponekad je mnogo veselije nego biti četrdeset godina star”, mudra je izreka.

I da zaključim, važno je činiti dobro dok si živ i dok su drugi živi, ili barem ne činiti loše kao što čine, jer poslije je prekasno.

5 comments

Skip to comment form

  1. Umri mlad i budi lijep leš.

  2. Osjeti se iskustvo. Ali, i živost.

  3. Kad se svi slažu, ja se naravno neću složiti s autoricom. Kaže:

    “… pravedna i za sve jednaka, i nikakvo bogatstvo i moć tu ne igraju ulogu. Riječ je o starenju i odlascima …”

    Nisam baš previše pravde vidio u odlascima, a ni u starenju. Previše sam vidio besmislenih i nepravednih smrti, bolesti koje se nisu smjele dogoditi nekim bićima, starenjima koja su morala biti mnogo dostojanstvenija.

    Vidio sam vjernike kojima je sa svakom novom besmislenom smrću i bolešću kopnila vjera i koji su malo po malo postajali ateisti ili čak žestoki protivnici pravde o kojoj govori autorica i o kojoj govore popovi. Jedino pravedno u smrti je to što nitko umaknuti ne može. Gotovo sve ostalo je nepravedno.

    Religije sve to pravdaju nekim drugim, puno ljepšem i pravednijem svijetu, gdje će nevini, djeca i oni koji su se bezrazložno napatili doći na svoje. Za njihovo dobro, bolje da takav svijet postoji jer ću se inače jako, jako raspizditi i vidjet će oni mene.

    Samo, zar je moguće da sam ja prvi s takvm idejom?

  4. Autorica je valjda mislila da starenju nitko ne može umaći, ni odgoditi ga, koliko god imao novaca i trošio ga na prikrivanje znakova starosti, na peglanje bora, paljenje staračkih pjega, faceliftinge i podizanje stražnjica. U svijetu i kod nas se potroše milijuni za uzaludno podizanje lica i stražnjica, a mogli bi se puno pametnije potrošiti. U tom smislu je priroda pravedna i nepotkupljiva, uzalud im pos’o. Da bar shvate na vrijeme.

  5. Treba cijeli život učiti kako mirno dočekati presjecanje niti o kojoj visi naš život. Ne samo u starosti. Ne treba biti zaokupljen smrću i ritualima koji ju prate, ali ne treba ju ni podcijenjivati. Nastavak života? Bajka za odrasle, utjeha, analgetik…

Odgovori