Opet je bila hrabrija

PrijateljiceMirna je bila srce društva. Bila je posebna. Posjedovala je društvene vještine neuobičajene za prosječan svijet i prosječna prijateljstva i druženje, uvijek iznad sitnih zadjevica, nadmetanja, pametarenja i niskih udaraca. Njegovala je svoja prijateljstva, uporno ih održavala godinama, sjetila bi se svakog rođendana i imendana, duhovito i osebujno čestitala je prijateljicama Božiće, Nove Godine, Uskrse, čak i Valentinovo i Dan žena. Vrsna kuharica, nesebično je otkrivala svoje male kulinarske tajne, i uvijek imala rješenje za svaki problem i spreman broj telefona povoljnog majstora za perilice, sušilice ili proljetna krečenja. Bila je izvrstan psiholog, nepogrešiva u oslikavanju ljudskih naravi i karaktera, bez svođenja ljudi na dobre i loše, naprosto bi ih portretirala onakve kakvi jesu, poput profesionalnog portretiste, ponekad i karikaturiste.

Stara Brođanka, pripovijedala bi brodske priče i sudbine s nostalgijom, žalila se kako više gotovo i ne sreće po gradu nekad poznata brodska lica, govorila bi kako su prošla vremena kada je izlazak u grad i šetnju značio stalno susretanje i zastajkivanje u razgovoru s poznanicima, i kako sada dolazi iz grada kući a da nikog poznatog nije susrela i pozdravila, sve neka nepoznata joj lica. Bila je obožavateljica rijeke i Poloja, Savom i kupanjem na Savi bilo je obilježeno njeno djetinjstvo i mladost, rijeci je ostala vjerna i veselila joj se poput djeteta, s prvim proljetnim sunčevim zrakama vadila bi iz ormara svoje badekostime i pripremala se za novu sezonu kupanja.

A mi smo bili obilježeni s njom, energijom koju je posjedovala, načinom na koji se suočavala sa životnim nedaćama, nikad ne stavljajući sebe u prvi plan. I kad joj je bilo najteže, strpljivo bi slušala naše ispovijesti i svakodnevne frustracije, sitnice u odnosu na nevolje kroz koje je brodila i o kojima je malo govorila. Dugotrajne šetnje brodskim ulicama, vožnje biciklom kroz grad do Poloja, kupanja i kartanja, slasne večere u toploj sobi dok vani pada snijeg i kiša, njene mađarice, išleri, torte od oraha i čokolade, obvezno s kuglicom sladoleda od vanilije, ili šlagom, za mene, crno vino pa onda kava, za mene nesica, smijeh i priče do dugo u noć, obvezne dvije partije remija, uz pretresanje najnovijih zbivanja u gradu, psihologije muško ženskih odnosa i pikanterija, nas tri i Mirna. Išlo se u Zagreb, Korčulu, Starigrad, Crikvenicu, Daruvar i Bizovac, još od predratnih izleta s firmom u kojoj smo skupa radile, ostala je moja cimerica. Jednom nam je u noći uletio u sobu šišmiš, staloženija i hrabrija, otpravila je nepozvanog gosta sama, ja sam se pokrila poplunom preko glave od straha, često se znala našaliti na račun moje „hrabrosti“ u kriznim situacijama.

Sinoć smo se opet okupile na kartanju, Mirna se šalila kao i uvijek, ispitivala što ima novog jer nismo se vidjele skoro mjesec dana, hvalila je moju večeru i palačinke sa sirom i vrhnjem, pričala nam kako se naplesala na zabavi za Dan žena, kako je sanjala da se sa svojim bivšim dragim kupa u ledenom moru norveškog fjorda. Tek pred kraj večeri spomenula je da je dobila nalaze iz Zagreba, stara bolest od prije deset godina ponovo se vratila. Nešto je strašno tog trenutka opet iz mraka uletjelo u sobu, skupile smo se nemoćne u svojim stolicama, ona je rekla da joj ne pada na pamet ostatak života provesti u strahu i da jedva čeka ljeto na Savi. Opet je bila hrabrija.

 

7 comments

Skip to comment form

  1. Imati prijatelje veliki je dio smisla života. Ovakve priče iz života su rijetke, pa tekst djeluje kao literatura. Rijeđa su prava prijateljstva nego ljubavi. Ljubavi ima na svakom koraku, a pravih prijatelja baš i nema.

  2. Dirljivo.

  3. Biti čovjek iznad svega rijetko je, na žalost.

  4. Sada je red na njene prijateljice- da budu hrabrije.

  5. Drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka. Bolest ponižava. Prijatelji su ljudsko drveće.

    Izvući će se Mirna opet.

  6. Žena koja se ne boji šišmiša, ne boji se ni bolesti. Ozbiljno. Druge bi vrištale od straha da im se neće zaplesti u kosu i piti im krv.

  7. Tako su ih naučili “đedovi”, da se šišmiši zapliću u kosu i piju krv.

Odgovori