“Ja odoh, fotografije ostaju…” (GALERIJA)


Fotografija je uvijek opčinjavala gledatelja svojim nepomičnim, zamrznutim prikazom sekunde zauvijek otkucanog vremena, onoga što je bilo i više nikada neće biti. Fotoaparatom uhvaćena kretnja, osmijeh, pejzaž, obiteljska svetkovina, zalazak sunca i oblak koji nestaje na modrom nebu, preneseni na papir ili ekran i ponuđeni na razgledavanje, svjedoče da je nešto zaista postojalo, da smo bili tamo u tom trenutku ispred ili iza aparata, potvrđuju i vraćaju naša nesigurna sjećanja i uspomene.

Posebna je priča estetika fotografije, njena umjetnička dimenzija i vrijednost koja ju izdvaja iz mase i daje joj intrigantni, osobeni i bezvremenski pečat. Na posljednjem katu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt postavljena je izložba hrvatske fotografije i fotografa, od njene pojave do novijih dana.

„Za muzejsku zbirku djela daruju Tošo Dabac, Mladen Grčević, Marijan Szabo, Ante Brkan, Zvonimir Brkan, Oto Hohnjec, Nikola Vučemilivić i Vilko Zuber. Sedamdesetih godina prikupljene su fotografije Joze Četkovića, Aleksandra Kukeca, Branka Balića, Petra Dapca, Enesa Midžića, Zlate Vucelić, Zvonimira Malusa, Krešimira Tadića i Nine Vranića. U osamdesetim i devedesetim godinama, u fundus muzeja uvrštena su dijela, tada, predstavnika mlade generacije fotografa Josipa Klarice, Ivana Posavca, Mie Vesovića, Željka Borčiča; Damira Fabijanića, Stephana Lupina.

Sabiranje fotografskih djela nastalih u vremenu od 1950. godine intenzivirano je u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća te u prvom desetljeću ovog stoljeća, kada je Zbirka novije fotografije značajno obogaćena opusima Mladena Grčevića, Milana Pavića, Fernanda Soprana, Zlate Laure Mizner, Andrije Orlića, MARIJE BRAUT, Bolte Ranilovića, te pojedinim djelima Mladena Tudora, Krešimira Tadića, Mie Vesovića i Luke Mjede. Kroz djela navedenih autora moguće je sagledati dominantna poetska usmjerenja u hrvatskoj fotografiji proteklih šest desetljeća; od završnog perioda socijalističkog realizma i usporedne pojave avangardnih tendencija do pluralizma postmoderne potvrđene u raznovrsnosti autorskih izraza i tehničke obrada fotografske slike.“

Jučer je umrla umjetnica Marija Braut, ( ‘Ja odoh, fotografije ostaju…’, ), kroz čije se crno bijele fotografije s magično uhvaćenim svjetlom i sjenama, prozorima, stepenicama, prolaznicima i siluetama, kao kroz čarobno Andersenovo ogledalo, moglo ušuljati u njen akromatski svijet, prizore i duh vremena koji je tako majstorski svojim objektivom za života lovila. Unatoč digitalnom dobu i svemoćnim novim tehnikama kreiranja fotografije kao što je fascinantna HDR tehnologija i fotografija, ona prvotna mat crno bijela, kakvu je radila i Marija, ostaje uzbuđujući klasik i original među svojim šarenim, blještavim kopijama.

Ipak, digitalno doba i mobiteli s kamerama svima su nam omogućili da u trenu stvorimo vlastite zbirke i pohranimo svoje trenutke, šetnje i buduća sjećanja brže i lakše no ikada.

 

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Brod zapravo ima malo fotografija koje svjedoče da on ima i periferiju.

    Opet nas je Anna ugodno iznenadila s fotkama i popratnim tekstom.

  2. Zar nisu sve fotke iz centra? Koje prikazuju periferiju? Ili te nisam skužio?

    SImpa fotke, čini se ne fotošopirane. Ja nekako volim “prirodne” stvari: fotografije, žene, povrće ….

    Instant nikada nije kao prirodno, pravo.

  3. Dobar povod za vlastiti foto-trip- smrt legendarne Marije Braut. Dobar povod i za par lijepih rečenica o fotografijama i fotografiranju.

    Poštovanje prema majstorima treba iskazivati sebe radi, ali i radi ukazivanja na ljepotu drugima.

  4. Primjeren naslov. Fotografije su zaustavljeno vrijeme. Sjećanja su sjećanja, a fotografije su i dio sjećanja i dokaz da je vrijeme postojalo i tada stalo, ulovljeno fotaparatom.

Odgovori