A njega nema…

Jesen

“Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.”
D. Cesarić

Tiho, o tiho govori mi jesen, šuštanjem lišća i šapatom kiše…Šuštanjem lišća i šapatom kiše govorila mi je jesen i pravila mi društvo dok sam, obavljajući rijetke poslove koji se još uvijek ne mogu obaviti preko interneta, hodala gradom pretvorenim u izložbu njenih slika.

Jesen mi je sve draže godišnje doba, očarava me svojom raskošnom paletom boja, svojim tepisima od suhog lišća, svojim jutarnjim maglama i baricama po mokrom asfaltu i stazama, svojim ranim predvečerjima što mirišu po mokrom drveću i dimu iz dimnjaka, svojim dugim, usporenim noćima. Osjeti se u kasno listopadskom zraku neka prigušena sjeta i iščekivanje, misao na one koji su bili s nama i kojih više nema, a kojima ćemo uskoro paliti svijeće i darivati ih krizantemama.
„Događa se u jesenjoj noći, kad pada kestenje po asfaltu i kad se čuju psi u daljini, i kad se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispripovijedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.“, o jesenjoj melankoliji piše Krleža.

Prolazak kroz tržnicu, prozaičnost kupovine i susreti s poznatima prekinuli su moju „jesenju sonatu“ i lirska snatrenja. „Nešto si danas ljuta?“, upitah nekako pokunjenu i utihlu, a inače veselu i pričljivu prodavačicu donjeg rublja. „Kako ne bih bila. Onaj moj je opet cijelu noć lumpao sa svojim sukurčinama.“ „Šta ti je to?!“, nasmijem se, zatečena ekspresivnošću njenog odgovora. „Znaš ti dobro, ne moraš se praviti fina“. To su oni tipovi koji se tako dobro zabavljaju u reklamama za pivo i zbog kojih jedini puta požalim što nisam muško, pomislim u sebi, dok sam prebirala po hrpicama njenog provjereno dobrog pamučnog rublja. „Pusti čovjeka nek’ uživa“, lakonski joj, pola u šali, a pola ozbiljno, preporučih na odlasku. Kiša je padala sve jače i njeno jednolično bubnjanje po kišobranu, kao i prizor nestvarno prazne Badalićeve ulice, ponovo su me odvukli u elegičan svijet jesenjih slika, stihova i nota. Prolazeći pored Doma umirovljenika pogled mi privuče urednim rukopisom ispisan oglas: „Tražim usamljenu stariju damu za druženje u njezinom prostoru, ja sam muš 50 god, pristojan i dobro izgledam. 091 xxxxxx“. Nije baš kao Krleža, ali to je to, jesenja potraga za nekim koga ne poznamo, kome bi se mogli povjeriti i tko bi nas razumio, i uz koga bi naša jesen bila manje bolna i sjetna. Nekim tko će nas primiti u svoj prostor baš takve kakvi jesmo, tko će nas ugrijati i zaštititi, s kim ćemo šutjeti jer riječi i neće biti potrebne i tko će nam u jeseni pružiti privid proljeća. A toga nema.

Oglas

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Ako sad dama ne pronađe njega ili ako on ne pronađe damu (dođe na isto), to znači da nema usamljenih dama u Brodu.

    Dobro uočeni detalji u jesenjoj pričici.

  2. “svojim tepisima od suhog lišća, svojim jutarnjim maglama i baricama po mokrom asfaltu i stazama” – mamicu im njihovu, neki dan skoro napravih sranje u prometu, ali mi se aktivirao ABS pa sam se nekako izvukao. Po tom se kližeš ko po pekmezu. Dakle anna piše vrlo životno 🙂

    A dama, nisam skužio iz oglasa, od čega treba biti starija? Od 50 ili ??? Pitanje što znači starija? Nekima je to preko 25.

    Ako može, sad bi mu najbolje sjela jedna od 35-40 pa ako treba nek se i mre. Nije možda tako elegično, ali bi zato bilo vatreno. Jedan pravi labuži pjev 🙂

  3. Miješanje prošlog i sadašnjeprošlog vremena priči daje proračunatost koja je uvjet literarne uvjerljivosti o tome da smo sami.

    Trebalo bi pisati prave priče s likovima koji ne postoje, jer su sastavljeni od sto stvarnih, a ne samo zabilješke. Treba se odvažiti, ali onda treba zaboraviti na fraze.

  4. Čini se da anna nema pretenzija pisati ozbiljniju literaturu, već se sa svojim “crticama” kreće na području “show must go on” literature, u kojoj su eskapizmi dopušteni. Pisati originalno o jeseni i usamljenosti bio bi izazov i za veće literarne igrače. Inače, dobra fraza je uvijek bolja od isforsirane originalnosti, kako u literaturi, tako i u životu.

Odgovori