Make a fucking plane and work on it!

Smješko

Prolazim jučer kraj nekoga izloga u ulici Europske Avenije u kojemu su izložene porculanske lutke (i dalje jeziva stvar od serije ‘Strasti’ i Timmyja-lutka sa klikeraškim okicama) obučene u tkaninama ‘vintage looka’, a pored njih na komadu stiropora stoji natpis napisan onim znate kompliciranim slovima iz Worda ‘Lucida Calligraphy‘ gdje si trebaš dati truda da odgonetneš ‘što je pisac htio reći’ osobito ako su podebljana slova, nakošena i još na engleskom, e onda se približno osjećam kao da pokušavam odgonetnuti Xinjiang toharsko pismo, ugl. da ne duljim na tome komadiću vintage papira prikvačenoga na stiropor stoji natpis: DECIDE WHAT IT IS YOU WANT, WRITE THAT SHIT DOWN AND WORK ON IT EVERY SINGLE DAY! Moram priznati da me tekst pomalo iznendio jer sam očekivala neki famozni citat Marlene Dietrich, Ave Gardner ili neke druge ‘femme fatale’, ali ne, pisalo je nešto što potpuno razbija monotoniju izloga, impresionirajući dakako idejom i samom koncepcijom izloga kojom privlači prolaznike.I tako vrtim si film u glavi o pročitanom natpisu i mislim si kako bi svaki Hrvat trebao imati ovako nešto isprintano i zaljepljeno na hladnjak s obzirom da tamo najćešće zavirujemo jer bi bili primorani najmanje jedno dnevno baciti oko na natpis, a onda se možda i dogodi čudo jednoga dana i odlučimo se oduprijeti samoincijativno vladajućem egoizmu u društvu i stati na kraj agoniji našoj svakidašnjoj.

I tako hodam ja dalje po predivnom sunčanom danu i bez puno osvrtanja susrećem oko sebe tužna,sumorna, pognta lica, kao da su im sve lađe u životu potonule i mladima i starima, kao da gledam ’50 nijansi sive’ na hrvatski način, čak i oni uvijek veseli ulični svirači sa violinom u rukama sviraju ‘Jesen stiže dunjo moja’- pa nee, ne možeš mi u proljeće napraviti jesenski repertoar, jedva smo se riješili te melankolije i sivila, ne možeš mi svirati Jesen stiže dunjo moja, ne možeš! Dam im 1okn da zasviraju nešto allegro, malo se našalim i ulazim u tramvaj gdje me već na samome ulazu dočeka stampedo babuški koji su se valjda pribojali da im neću zauzeti njihovo privatno gnjezdo i izguraju me do idućih ulaznih vrata ostavljajući mi toliko mjesta dovoljno da dišem(javni prijevoz-mjesto gdje počneš cijeniti kisik) i da prebacim težinu sa jedne noge na drugu. U tramvaju dvojica djedice pričaju o politici, pljuju po svima, no hajde logično mi nekako da oni pričaju o politici, međutim do mene sa druge strane dvojica srednjoškolaca pričaju o tome kako je društvo jadno, kako žele otići van, ali to nisu oni neopterećeni svakodnevni razgovori i razmišljanja, nego su se njih dvojica raspravljali čiji je dida bio Ustaša, a čiji Partizan, tko je bolji, gori. Ne znam, možda ja živim u nekakvoj zabludi, iluziji, ali sa 16 godina jedino o čemu sam razmišljala je bila škola, trening i poneki dečkić koji bi mi upao u oko, kakva puka politika?! Izlazim iz tramvaja i razmišljam kako smo mi Hrvati smiješan narod; stalno kukamo,a ništa ne poduzimamo. Kada nam ne ide u životu preokrenemo retoriku i prebacimo odgvornost na politiku, a ako nam u kojem slučaju politika odgovara e onda na sudbinu.

Ok, sudbina miješa karte, ali MI smo igrači, MI odlučujemo sljedeći potez. Kaže Albert Campus: ” Veličina čovjeka je u njegovoj odluci da bude jači od svoje sudbine”. Neki kažu da politika kroji sudbinu društva, istina da kroji i da je sve politika, ali ako se ti nećeš baviti njome ona će tobom, jednostavna stvar. Najlakše je sjediti i govoriti kako nema perspektive, kako živimo u oportunističkom društvu u kojem vladaju kvazimoralisti, navlačiti sažaljenje i razvijati neku svoju ideologiju zasnovanu na vrijednostima koju dobivamo putem tv-a prihvaćajući ono što nam je prezentirano kao jedina istina te čekati bolja vremena. Da baš, kraljević dolazi u ponoć na bijelom konju samo po tebe, jabuka pada zakonom gravitacije tebi u ruke, sreća kuca na tvoja vrata, posao zove tebe na mobitel.Ustani čovječe i pokreni se, za početak digni to lijeno dupe sa kauča, prošetaj se do obližnje knjižnice (ne boj se sunca -malo vitamina D nikome ne škodi, a i opće je znano da nam je sunašce naše učinkoviti prirodni antidepresiv koji luči endorfine i serotonine-hormone sreće i sve to ćeš dobiti besplatno) podigni Dostojevskog Idiota ili Kunderinu Nepodnošljivu lakoću postojanja, pročitaj, kupi one šarene ljepljive papiriće MAKE A FUCKING PLANE, AND WORK ON IT EVERY SINGLE DAY!!

 

7 comments

Skip to comment form

  1. Mladenački buntovni, a opet razumni stavovi koji znače: use i u svoje kljuse.

  2. Svježi, nadahnuti glas predstavnice generacije kojoj je dosta povijesti, koja hoće više, dalje, brže. Bravo Ana!

  3. Sviđa mi se. Osobito početak teksta. Ana ima dara, trebala bi se javljati češće, hitila me, kak bi rekli Zagrepčani, svojim tekstom na gradske (zagrebačke? osječke?) ulice i pred opskurne izloge. Prelazak sa izloga na tramvaj pa na pedagogiziranje i moraliziranje nek si ostavi za po doma. Svoju pedagošku packu uputila je pogrešnoj strani, to je lako, nek ju uputi šupcima, ako se usudi. Onima zbog kojih smo posivili, zbog kojih smo u depri, zbog kojih nam više ni vicevi nisu smiješni. Jedino ako njen fuckong plane na frižideru nije pridružiti im se.

    1. Ti trebaš više slušati TBF i to posebno onu: “Niko mi neće ovi dan pokvarit …:”

  4. Napravi plan… Avion najĆešće ne držimo na frižideru 😉

    1. vidi, stvarno, dobro uočeno 😉

  5. Draga Ana, natural antidepresiv je travica zvana vutra.

Odgovori