Ana Kurtušić: „Krčma Kolodvor-Roza, jedino saznanje“

Slavonski BrodUhvatiti se u koštac i napisati par riječi o svome gradu i nije tako lako kao što se na prvi pogled čini, ne znam, možda iz poštovanja prema gradu i njegovim ljudima, a možda iz osobne bojaznosti da ‘to neće biti to’. Preteško je u par rečenica opisati kako diše jedan grad, jedan mentalitet ljudi i što je to što nas Brođane tako veže da se uvijek naposljetku vraćamo u grad iz kojega smo otišli na studije, u potrazi za boljim životom, preselili se sa obitelji zbog veće perspektive djece ili pak iz čiste znatiželje za nečime novim, drukčijim i naprednijim.
Prije par večeri cugali smo kod frenda u stanu, znate kako to već ide studentski život ‘high life’, ekipica, gitarica i pokoja srceparajuća pjesmica potaknuta ‘gasom’ onih najodvažnijih. U društvu su bili Osječani, Zagrepčani, Splićani, Imoćani i moja malenkost kada je na repertoaru došao stih: „Krčma Kolodvor-Roza, jedino saznanje“ i ja sam prasnula u smijeh, jer mi je bilo fascinantno kako su preformulirali stihove. Naravno da su me ismijali i pokazali mi zbilja da je na službenim stranicama tako napisano kako su pjevali, sve dok na kraju teksta pjesme nisam pročitala komentar Brođanina u kojem ispravlja netočan tekst i navodi: ”Krčma kod Oroza* ”. Taj sam trenutak spoznala u čemu je tajna ljubavi prema svome gradu i obeuzeo me poseban osjećaj sreće jer znam da ja i ostalih 60 000 stanovnika djelimo iste osjećaje, iste navike, ista znanja, iste pjesme o voljenom gradu, jednako kao što Rončević kaže u pjesmi da ide marendat na Tomića stinu i svi se Splićani poistovjete s pjesmom, jer je to više od Tomića stine. Tako su i Brođani dio Animatora i dio pjesme, dio generacija koje su to proživjele i koje i dalje žive kroz priče, kroz pjesme i stvaraju nove.
Međutim i dalje će netko reći: „ Pa dobro, voliš pjesmu i dio si nje i znaš o čemu pjesma govori samim time što si rođen u Brodu, ali to ne mora značiti da voliš grad i da ti ne bi bilo jednako dobro ili još bolje negdje drugdje gdje ti je obitelj, gdje imaš dobar posao i gdje se adaptiraš.“

Istina, možda bi mi bilo negdje u nekoj zemlji, nazovimo ju Wonderland,  što puta bolje što se tiče egzistencijalnih pitanja i općenito boljega života, no problem i jest u tome što se moram adaptirati u tuđi svijet da bih bila dio cjeline, ali ljudi moji zašto da odbacim sve, mjesto gdje sam već adaptirana, gdje sam svoj na svome, gdje sam dio kolektiva monotonih,       smežuranih,tužnih,sretnih,smiješnih,loših,dobrih,pametnih,lucidnih,mladih, starih, ravnodušnih, ekstrovertnih i svih ostalih čudnih i lijepih i ružnih ljudi koji se rađaju i umiru u vrtlogu vremena; zbog nekog boljega života u Wonderlandu gdje ću na koncu zadovoljiti sve svoje ljudske potrebe koje mi današnje društvo nalaže, a zanemariti svoje srce, svoje osjećaje i svoj unutarnji mir? Da, teško za shvatiti, ali još se nije rodio onaj tko je uspio objasniti riječ ljubav. Ta riječ-La amore- stoljećima enigma, falša, treset, imperativ, onezakonjeni element ljudske sudbine, kako dođe, zašto, na koji nas način osvoji, prodre duboko, uzme dušu i tijelo, prožme se kroz krv, zarobi u limfne čvorove i ne popušta, nema sadržaj, nema definiciju, nije ničija, a opet je svačija- nije li to pomalo čudno?

Neki bi rekli rapsodija zasnovana na terci od kvartarskih idila u pozadini bečke filharmonije i Mozartovog Requiema 3.stavak II čin, varijacije na temu života iz arije Svemirske perspektive dana nekom višom silom zvanom gđica Zaljubljenost, gđica Egzotika, gđica Požuda, gđa Strast ili pak gđa Ludost? Drugi bi se složili sa tim da je ljubav neracionalnost uma u diferenciranom stanju neuronskih stanica o kojima je eto i sam Freud pisao kao abnormalno stanje ljudskoga uma, zahvaćeno višim čimbenicima Hipofize i Parasimpatikusa.
Paradoksi, samo paradoksi. Freud istražuje ljubav kroz psihu, Mozart kroz dursku ljestvicu, obojica tragaju za svojom životnom istinom da objasne ljubav prema nečemu i predoče je okolini, ali uprkos njihovoj težnji i želji, ostaju neshvaćeni te naposljetku umiru kao impozantni boemi. Možda je ljubav teško objasniti, jer je imenica ž.r., jer je kao i žena neshvatljiva, naivna i razdragana, nježna i zanosna, spontana i graciozna, promiskutetna i snažna, elegantna i divlja, spokojna i topla, iskrena i čudesna, tu je da joj se diviš, a ne da ju shvatiš. Diviš se antičkoj pozlaćenoj Niki sa Samotrake iako nema glave, diviš se Picassovoj perspektivi i Monetovoj donetizaciji iako uopće nemaš pojma što predstavlja, diviš se ženi, a nema sisa, diviš se svemu što te ne ostavlja ravnodušnim, jer je u čovjeku usađeno divljenje, osjećaj bespomoćnosti pred nečim za čime čezneš. Nije sramota čeznuti, nešto žarko željeti, nije sramota biti ono što jesi. Težnja je čovjeka poznavati granice koje se mogu predočiti kroz zakone, moral, običaje, religije i pravila, kroz sve osim kroz ljubav. Ona se ne može odglumiti, ali je često režirana kao drama tragikomedija. Svi smo mi podvrgnuti njoj, bili mi bogati ili siromašni, lijepi ili ružni, u tebi je ili nije, ili voliš nekoga ili ne voliš, ili voliš svoj grad ili si stranac, ona je kraljica bez kompromisa.

Ljubav prema gradu u kojemu si rođen, gdje si odrastao i proživio svoju mladost nadilazi obični pojam sreće i spokoja, jer ljubav prema gradu je zapravo ljubav prema uspomenama, nadanjima, ambicijama, ljubav prema ljudima koji su nam od prije znani, neki malo više, drugi malo manje, ljubav prema ljudima koje znamo samo iz prolaza, iz trafike, samo iz priča kojekakvih ili sa šaltera u banci, ljubav prema magnoliji, mirisima i okusima, teti što prodaje kokice, kestenje, šećernu vunu i sladoled, ljubav prema crvenim svjetlima ulične rasvjete, parku, klupi, keju, kolodvoru, autobusu, vlaku, tvrđavi, poloju, jeseni, zimi, proljeću, ljetu, ulicama, pjesmama i kafićima, ljubav prema krčmi kod Oroza, ljubav prema mladosti i neopterećenosti, ljubav prema istinskoj sreći. I kada sve to vidiš, kad su svi oni tu, znaš da sve štima, da ti je srce na mjestu i znaš da tu pripadaš i dušom i tijelom.

U slučaju da netko posumnja gdje mu je mjesto… 🙂
„ If you want to know where your heart is, look where you mind goes when it wanders“
(Unknown)

24 comments

Skip to comment form

  1. “Uhvatiti se u koštac…” S kim ili s čim?

    Kao što se mijenja svaka ljubav, tako se mijenja i ljubav prema svom gradu i pokatkad prijeđe mržnju.

    1. Istina ako ga gledaš kroz politiku pa si na suprotnoj strani, istina ako se svim silama trudiš naći samo ono loše, istina ako si zavidan drugima što imaju a ti nemaš i zato kriviš njih.Takvima lagano prelazi ljubav u mržnju ali za takve me realno boli briga 😀

  2. grad o kome se piše u ovom tekstu se izgubio nestao kao i godine što prolaze nestao negdje u mladosti potpomognut ratom nekim drugim ljudima i osječajima i običajima što je bilo bilo je a največi uzrok su godine

  3. da i stil i način života prije smo bili zadovoljni sa malo a sad su nam apetiti sve veći i veči glad za normalnim životom postaje nasušna potrebna a kako do toga doći ne znam .oroz vis antik tvrtko društvo koje znaš a sad danima lutam gradom i nikoga poznatoga jedino tel dogovor ali to nije to ipak godine čine svoje a slagao bi da ne volim brod savu poloj korzo ali…………………….

  4. Lirika. U jednom filmu tip se zaljubljuje u komad i pol. On ju tako vidi, a svi ostali ju vide kao pravu debeljucu. Tako i Kurtušićka vidi svoj grad kao svoju ljubav, a Brod je kreten.

  5. Problem kod zaljubljenosti je ono što Stendhal naziva kristalizacijom, pridavanje predmetu ljubavi kvalitete i osobine koje on objektivno nema. „U napuštene dubine salcburških rudnika soli baca se grana ogoljela uslijed zime,dva ili tri mjeseca kasnije ona se izvlači pokrivena blještavim kristalima: najmanje grančice, one koje nisu deblje od sjeničine noge, ukrašene su sa bezbroj treperavih i zasjenjujućih dijamanata; prvobitna grana ne može se više prepoznati. Kristalizacijom nazivam rad duha koji iz svega što se pred njim pojavljuje otkriva da voljena osoba posjeduje nova savršenstva.“

    Biti realan i objektivan i biti zaljubljen i voljeti usprkos svim manama, dva su različita pristupa, i kad je u pitanju rodni grad, puno je veća korist od objektivnog i realnog pristupa, nego od nerealnog zanosa. Grad je u principu samo bolji ili lošiji servis svojim građanima, i ljubavna pomračenost i pretjerivanje kod tehničkog pregleda i pogleda na postrojenje zvano grad zapravo samo odmaže i smeta.

    Jako dobar i nadahnut tekst. I završetak – ako želiš znati gdje ti je srce, vidi gdje su ti misli kada lutaju …

  6. Ima li oga tko može sintagmu “krčma kod Oroza” objasniti iz prve ruke? Što to uopće znači?

  7. bronstein vis oroz gril vesna ili kako smo je zvali podmornica šaran simboli jedne generacije krajem 75 do 82 znali smo gdje čemo se naći planirati tulume ljubavi da i rupa je bila svojevrstan fenomen

    1. Pitanje je bilo više retoričko za mlade, ali i za stare koji ga nisu baš iskusili iz prve ruke. Ja jesam i dobro znam što znači pa bih samo upozorio djevojčicu da za one koji stvar razumioju, sam stih “krčma kod Oroza” ne znači previše bez dodatka “krčma kod Oroza, jedino saznanje”.

      Evo malo nešto o tome, ali očito ni Lukić nije bio stalni posjetitelj Oroza:

      http://www.sbperiskop.net/drustvo/sb/oroz-se-oduzio-kresimiru-blazevicu-i-animatorima-i-obratno

      Nisam baš siguran da je i sam Krešo bio toliko čest gost. Baš ga se ne sjećam.

  8. An ženeral ne volim baš Zagreb – nekako mi ne paše, no, kada se sjetim nekih mjesta iz mladosti, itekako su mi draga i razmišljanje o tim mjestima probudi mi one iste osjećaje kao što sam ih doživljavao nekad davno u mladosti. Isto to, ali u znatno manjoj mjeri vrijedi za Zadar, Šibenik, Split, jer sam tamo puno kraće boravio pa imam i manje tih uspomena. Normalno da će mi Brod kao rodno mjesto i mjesto odrastanja pružiti najviše takvih uspomena. Znači to je prva komponenta koja izdvaja mjesta jedno od drugog – uspomene. Druga komponenta su objektivne vrijednosti koje se nalaze u tom gradu: zgrade, muzeji, starine, mjesta za zabavu, lijepe građevina, vizija razvoja, kulturna ili umjetničak scena, sportska ili druge scene ……..

    Kada danas govorimo o rodnom gradu – prvenstveno govorimo o svojim uspomenama. Objektivne stvari obično ne vidimo. Također, kako grad prerasta iz varošice u kojoj svatko sve zna u nekakavu veću cjelinu, gubi se svako društveno zajedništvo, neklakvo zajedničko javno mnenje ili moral, a koji bi izvirali od samih građana. Oni postoje i dalje, ali su nametnuti od medija.

    Dakle, Brod ili brođani su u stavri iluzija i izmišljotina. S jedne strane imamo neukusno, stohastički nabacanu skupinu građevina, bez stila, reda i zajedničke vizije, a s druge skupinu ljudi kojie netko naziva brođanima, ali nemaju ništa zajedničko, niti jednog (osim tog geografskog) zajedničkog svojstva.

    Kada netko pokuša opisati Brod od prije 30-40-50 godina onda bi mogao reći: gradić sa lijepim korzom i donekle sačuvanom austrougarskom jezgrom, grad prvenstveno metalske industrije, grad prvenstveno košarke pa rukometa (nikad nismo bili nekakav značajan nogomettni grad), grad prepun parkova i zelenih drvoreda, relativno mirnih ulica pogodnih za obiteljsko stanovanje. Grad vezan uz Savu koji svojim raznim sadržajima uvijek iznova hrli Savi …….

    Pogledajmo što danas od toga vrijedi: nema jezgre – devastirana neboderima, vesnom, savusom, i ostalim nespretnim intervencijama u prostor; nema više industrije; košarkaški klub sve utakmice igra sa 20:0, rukometa nema, drveće je Duspara posjekao, parkovi sve manji, ulice sve samo ne mirne, Sava zanemarena, napravljeno nekakavo ružno splavarsko naselje.

    Može se uočiti višedesetljetna devastacija urbanog prostora, sadržaja za rad i zabavu te posvemašnji nedostatak bilo kakve vizije razvoja, a kamoli nekog suptilnog usmjeravanja (ne silovanja) grada kako bi išao u tom smjeru. Sve to imamo zahvaliti samim nesposobnim kretenima koji zadnjih 40 godina vode ovaj grad. To pokazuje da čak to ne ovisi nio o društvenom uređenju i političkom sustavu, već smao o tupavosti ljudi koji žive na ovim prostorima.

    Vjerujem da je grad bio znatno ljepši i logičniji i da se grad koherentije razvijao prije sto godina kad aga je IBM mrzila, nego danas kada ga svi s mrvicom mozga i ukusa mrze.

  9. Moje erotsko-ljubavne maštarije su tipa:
    -stalan posao
    -8 satno radno vrijeme
    -plaćeni prekovremeni
    -slobodna subota nedjelja
    -poslodavac razuman
    -rad bez stresa
    -plata 2…2.5 soma

    Uzbuđuje me strašno pomisao da bi se to moglo dogodit.

    1. soma kuna? Kad vidim kako pametne komentare pišeš i kako si skroman dođe mi daa se zadužim i ja ti sve to omogućim o čemu maštaš.

      1. Kuna…da. Dovoljno mi je. Tražio sam i one ‘mrsićeve’ poslove za 1600, pa nisam dovoljno mlad ili nemam dovoljno ‘staža’ na hzz-u. Što se tiče volje za rad i znanja, tu sam, ali što se tiče tih nevjerojatnih kriterija, ne zadovoljavam ni jedan.

  10. bronstein nije jer smo bili prijatelji bili smo malo više u visu i malo je više bio u zg odnosno učio jednostavno ta pjesma je oda jednoj klapi koja je bila nerazdvojna pa čak i u ovim poznim godinama

    1. Zato i kažem jer sam ja bio inventar kod Oroza.

    2. Moj je dojam da je taj stih više jedna cinična opaska, sprdanje spram onih koji su tamo visili, za koje je Oroz bio “jedino saznanje”., a koji su spram Kreše (a možda i prema njemu) bili malo siroviji pa čak i agresivniji.

      Mojoj klapi se događalo da nam Tkačevica viče kroz prozor: “Kuda ćete, nastava počinje? Dat ću vam neopravdano! Dobit ćete jedinice!”, a ja joj odgovaram: “Profesorice odoh kod Oroza, samo pišite!”. Naravno pola škole je bilo na prozorima i umiralo od smijeha. Bili smo mangupi i pravili se frajeri. Kao dijete koje je išlo na natjecanja iz fizike, završio sam na popravnom kod Tkačevice”.

      Kod Oroza smo počeli ići još u osnovnoj školi, jer je tamo bilo super bukovski likova, karrtaša i kockara, a bio je naposljetku i bilijar. Jedan od likova se zvao mislim Pončo i nije se micao cijeli dan od šanka. Kažu da je dnevno pio preko litru votke. MI klinci smo ih naravno opnašali u svemu najgorem: pušenju, lokanju, kockanju, tuči. Koliko se sjećam Krešo je bio malo drugačiji, svileniji što bi se reklo i nije mu baš bilo uvijek ugodno u takvoj atmosferi.

  11. i sad kada odem na memorijal i kada vidim kako ljudi izuzev zigija i bere skupljaju poene na njegov račun počinje mi se i to gaditi u stilu znao sam ga a nije s njim proveo doček jednog jutra u vlaku u nekon nepoznatom gradu slušajuči njegove stihove itd itd

    1. Ne znam slažeš li se onda s mojim tumačenjem tog stiha?

    2. Možda bih trebao biti lokalpatriotski raspoložen prema Animatorima i Kreši, ali moram priznati da nisam neki ljubitelj njegovih pjesama. Prvenstveno glazbeno to nije moj đir. Čak ne znam mogu li se Animatori smatrati brodskim bendom, jer bilo je brođana u sastavu, ali su uglavnom djelovali u Zagrebu?

      Ipak, jedna mi je pjesma (posebno spot) ostala draga:

      https://www.youtube.com/watch?v=BmvMnX8ARf8

      Sad, jel razlog tome sama glazba ili zgodne cure, ne znam? Ova plava je spektakularna. Tko zna kako danas izgledaju? 🙂

  12. da bronstein i danas nekad vidim ponču trguje

  13. i slažem se sa mišljenjem a pošto ti je tkačevica predavala blizu smo

  14. i još nešto nikada nismo pričali o politici išli smo na polnočke slavili prvi maj
    jednostavno uživali u životu i uzimali od života sve što smo mogli

  15. Ko gradi one ružne crne staklenjake po Brodu? Naježim se svaki put kad prođem pored tih rugla.

  16. peco sa plavog polja bubnjevi jedno vrijeme gavran u biti jedan album tri pjesme i to je to ali sentimentalno vezan za prijatelja i vrijeme koje je bilo drukčije u biti bilo je puno pravih prijateljstva a ne kao sada iz koristi to je jedan od odgovora i štitil ismo i pomagali jedan drugoga

Odgovori